rapidol kaže:
Ne javih se par stranica, ali u međuvremenu sam bio na pregledu, a u subotu na operaciji. Hvala @DarkStar na pomoći i savjetima. Danas je peti dan od operacije, vodio sam neki ko dnevnik, pa evo, ako će kome biti od pomoći, kako sam preživio dan operacije i 4 post-op dana. Ako koga još šta zanima, neka pita, biće mi drago da pomognem.
Dan 0 – Operacija
Dan operacije. Dolazim na kliniku. Prvi naručen. 9.00. Zadnji pregled dioptrije. Govorim doktorici da želim PRK metodu. Gleda me malo začuđeno i pita jesam li se za to danas odlučio? Govorim ne, pričao sam o tome sa doktoricom na prvom pregledu, ali je sve ostalo nekako u zraku, ubjeđivala me je da ću LASIK metodom biti zadovoljniji, međutim, kako se bavim kontaktnim sportom, moraću insistirati na PRK metodi. Je li to problem? Nije. Super. Ukapavaju mi kapi u oči i ostavljaju u čekaonici. Nakon 10-ak minuta, na mene je red. Ulazim u salu. Ko iz filmova jebote. Njih četvero zamaskirani i ogromna sprava. Ko da su me alieni oteli. Liježem. Pitam, nikog posebno, onako u zrak još jednom da ne bude zabuna na PRK/LASIK relaciji, sve OK kažu mi. Doktorica koja izvodi operaciju još jednom mi izlaže nedostatke PRK metode, znaš li da je povrat dioptrije 30% ¬- znam. Znaš li da je postoperativni duži – znam. "Onda, idemo! Ovo će večeras boljeti ko sam đavo"!
Procedura kao takva nije uopšte bolna. Skidanje epitela traje nekih 60-ak sekundi, a onda čini mi se ide skidanje dioptije još nekih 10-ak. Bar sam ih ja tako shvatio. Najneugodniji dio postupka je dio kada stave u oko ono da ne možeš trepnut (mora biti neki stručni naziv i za to), i onda uslijedi premazivanje oka nečim. Ja lično ovo nisam baš dobro podnio, nemam pojma zašto, al nešto mi mučno bi od toga, pa hajd reko da se koncentrišem na disanje. To se u konačnici i nije pokazalo kao sjajna ideja s obzirom da su mi od težine disanja uskoro i ruke počele da trnu. Do tog trenutka već je, međutim, bilo gotovo sa prvim okom. Doktori su bili više zabavljeni jedni drugima, bio je tu i neko ko je tek učio pa su mu pokazivali i objašnjavali šta rade i kako šta uklanjaju s oka, što je super kad gledate na Discovery-iju, ali je malo drugačiji osjećaj kad mrtvi hladni, ko da vas nema pričaju o skidanju epitela sa vašeg oka, a pri tom osjetite miris paljevine. U to neko od doktora primjećuje kako sam malo problijedio i kako se preznojavam, pa me pita jesam li dobro. Dva puta u 10 sekundi (jebiga kad te doktor to pita 2x u tako malo vremena, onda kontam da vjerovatno ne izgledaš tako dobro). Elem i to završi. Neposredni efekat je fakat bio vidljiv, nakon procedure na oba oka, destilovanom vodom valjda speru taj epitel i ohlade oko, a onda onu zelenu tačku u koju vam na početku kažu da gledate vidite kristalno jasno, baš kao tačku, ne kao nejasno difuzno svjetlo. Odlazim u drugu prostoriju. Već počinje osjetljivost na svjetlo. Sestra objašnjava oko kapi, šta, kako, kad, koliko, ja samo boga molim da završi da se negdje zakopam. Stavljam sunčane naočale – ne pomaže. Ostatak instrukcija žmurim. Instrukcije se svode na kapanje kapi svaki sat, uzimanje najviše 4 brufena u toku dana i 3 apaurina, ni slučajno ne umivanje prva tri dana, a onda prokuhanom vodom i gazama. Tu nastaje i tragični nesporazum. Pitam, ako zaspem, trebam li se buditi da ukapam kapi? Da, obavezno, prvi dan – svaki sat. Ja prvi dan shvatam kao prva 24 sata. Oni su mislili na dan dok ne zaspem naveče, dakle ne računajući noć. Jebiga...
Dan 0 – drugi dio – inferno
Djevojka me dovozi do zgrade. Sad već uopšte ne otvaram oči ni na trenutak. Vodi me pod ruku, a ja onako sa sunčanim naočalama teturam. Primjećuje da je subota ujutro i da izledamo ko da sam zaglavio sinoć u kafani i da me je jutros izvukla iz iste. Smijemo se.
Utrčavam u ulaz. Malo olakšanje. Ne palimo svjetlo. Ona baulja i trudi se da ne zapne i ne slomi vrat, a ja jedva gledam koliko mi sve blješti. Pitam se odakle uopšte ikakva svjetlost u ulazu. U stanu utrčavam u kupatilo – jedina prostorija bez prozora. Lice mokro od suza. Ona ulazi da opere ruke i ukapa mi kapi, ponovo u mraku. Gledam je bez ikakvih problema kao da je svjetlo upaljeno. Ležem u sobu okrenutu prema istoku (sunce je do tad već na drugoj strani), navučene žaluzine, deke preko prozora, frotir preko moje glave i sunčane naočale na očima. Nekako zaspem, ali se budim svaki sat da ukapam kapi. Sve relativno OK. Malo pecka, ne mogu da gledam, al ništa spektakularno ne boli. Sve do 19.00. Budi me alarm. Kapanje kapi. Pokušavam da ukapam – ne mogu da otvorim oči. Zovem djevojku upomoć. Ona uspijeva. Liježem – ne popušta. Tu smo dakle, mislim se ja... počinje. Da ne dužim i ne strašim djecu, jedna od najdužih noći u mom životu. Tome je sigurno doprinijelo i to što sam se bespotrebno budio svaki sat. Osjećaji pečenja, pijeska u očima i igala u očima. Pa sve u krug. Boga molim samo da prođe, makar mi vid ostao kakav je bio. Jedva sam dočekao jutro.
Dan 1.
Oko 7 sati, ponovo alarm. Kapi i kontrola u 8.30. Hvala bogu, bol je prisutna samo u tragovima. Osjetljivost na svjetlo ista. Vožnja do klinike – agonija. Mater mu jebem čitavo proljeće i pola ljeta nije sunce u gradu zasijalo kako treba, jesam li ja pod laser otiš'o, rastjera se i najmanji oblačak. Držim oči zatvorene i ruke preko očiju – džaba. Suze nekontrolisano teku. Uparkiravamo u hlad kakav može ponuditi samo beton podzemne garaže. Najljepše mjesto na svijetu! Prvi put od operacije otvaram oči kako treba i vidim promjenu. Čitam registracije prakiranih auta. Cool. Al imamo 200 metara brisanog prostora do ulaska u kliniku. Doktori se redaju i dive zarastanju epitela. Sve OK, nema potrebe za kontrolom sutra, dođi preksutra. Put do kuće – ista agonija. Zatvorene oči, djevojčin sako preko glave i „odavno se nismo isplakali tako“ u glavi.
Prolazim pored sobe u kojoj su žaluzine zatvorene, ali okrenute prema dole. Sunce prolazi, dakle samo prema podu. U sobi ne vidim ništa, a otvorena vrata sobe vidim kao ulaz u pakao. Bukvalno protrčavam pored sobe. Mentalna bilješka, ako se ikad povampirim, nek mi neko odma zabije kolac u srce. Jebo me stalno bježanje od sunca. Pasiji je to život.
Dan 2.
Nema kontrole. Bol je skoro potpuno nestala. Osjetljivost na sunce je još tu, a prisutan je i napor pri držanju očiju otvorenim. Čini mi se da se dešava nešto što sam u jednom drugom dnevniku pročitao kao „borba očiju za dominaciju“. Oči se ukrštaju. Sat vremena izvučem, a onda jednostavno fizički ne mogu više. Same se zatvaraju i ne ostaje mi ništa nego da legnem da spavam.
Dan 3. (Gotta get up to get down)
Umivanje! Budim se u 5.00, skačem iz kreveta, stavljam šerpu vode na vatru. Čekam 10-ak minuta. Hladim vodu, i umivam se sterilnom gazom. Drugi najljepši osjećaj, odmah poslije utrčavanja u podzemnu garažu prvog dana.
Kontrola. Nije bilo pretrčavanja čistine pod dejstvom sunčevih zraka. Smetaju, al mogu se podnijeti. Vid se vratio 90% na desno i 60% na lijevo oko. Rana je zarasla, epitel se spojio na sredini rane. Sad valjda slijedi ravnanje. Mijenjanje sočiva. Nova kontrola za tri dana. Sviđa mi se kako vidim, međutim naveče, prvo razočarenje. Vidim neke od popratnih neželjenih efekata. Oreoli i disperzija svjetlosti Ništa pretjerano, kao na horor slikama sa lasikdisastera, ali primijetim ih. Valjda će biti bolje.
Dan 4.
Wild swings. Desnim okom čitam naziv avio-prevoznika na boku aviona na 10k stopa. Lijevim jedva razlikujem svjetlost od tame. Dobro, malo karikiram, ali stvarno, desno se ispravilo, lijevo ostalo u k... Pred kraj dana obrat. Pa, onda slabljenje u oba oka. Pa, izoštravanje. Normalno gledam TV, i skoro normalno na kompu. Sa ekranom zatamnjenim do kraja doduše, ali bez većeg napora. Ipak, doziram za svaki slučaj.
|