Glavne shaivitske skole:
1) PASHUPATA:
Najstarija imenovana skola, poznati po asketizmu. Ne moze se tocno odrediti ali vjerojatno su joj korjeni negdje u prva dva stoljeca nase ere iako ju neki povezuju sa civilizacijom doline Inda. Iako je u najranijem periodu vjerojatno ignorirala kaste i bila dualisticka (Shiva nije materjalni izvor) u drugom stljecu sa najsznacajniojim vodjom Lakulisom postaje ogranicena na tri vise kaste i Shivu smatra apsolutnim uzrokom. Bila je utjecajna u juznoj indiji srednjeg vijeka. Kombinira cvrsta moralna i asketska pravila te yoga vjezbe sa izvanjskim “ludjackim” ponasanjem u cilju razbijanja drustvenog programiranja praveci od sebe predmet podsmjeha okoline. To izvanjsko ponasanje je jos primjetnije u srodnim kapilaka i kalamukha sljedbama. Iako nisu izumrli njihov utjecaj i brojnost nisu vise odvise veliki.
2) KASHMIRSKI ILI TRIKA SHAIVIZAM
kodificirao ga je Vishvagupta (cca 8st), (nedualisticka?)monisticka tradicija. Svjest je jedina realnost. Materija nije od nje odvojena i nije niti zasebna stvarnost niti iluzija vec je iluzorna samo nasa percepcija odvojenosti. Sljedba je najjaca u srednjem vijeku i bliska je tantri. Glavni pravci unutar ove tradicije su:
Kula – lijeva tantricka skola
Krama – snazan utjecaj tantre. Iako u osnovi nedualisticka prihvaca dualisticke metode kao nacin postepenog uzdizanja.
Spanda – tumaci cijelu pojavnost kao vibraciju, “pokret” unutar (bozanske?)svjesti.
Pratyabhijna – ne priznaje nikakve metode, smatra da je jedino potrebno (spontano) spoznati tko si.
3) SHAIVA SIDDHANTA
teisticki pravac specifican za jug iako je nastao u Kashmiru gdje je medjutim nestao Na jugu se pak poprimio daleko vise devocijski ton. Iako sa Kashmirskim Shaivizmom djeli vise tantricki nego vedski pristup ne prihvaca nedualizam i razlikuje dusu, Boga i mayu. U tom kontekstu treba spomenuti tradiciju svetih devocijskih pjesnika juzne Indije, Nayanara, koji su shaivisticki pandan vaishnavskim juznoindijski Alvarima i koji su od presudne vaznosti za tamilsku kulturu. Posebno se isticu djela poput Tirumulara i Perya Purane sa znacenjem koji se u juznoindijskoj kulturi moze usporediti samo sa vedskim i koja filozofskim i teoloskim idejama “kanonskih” spisa daju poetiku osobne devocijske teznje. Bitan element juznoindijskog shaivizma stoga je (kao i opcenito duhovnosti) vise devocijski (za razliku od vise filozofskog sjevera) te osobniji i direktiji (manje ritualan) pristup. Treba tu takodjer uzeti u obzir da je jug s jedne strane manje dodirnut muslimanskim osvajanjima pa se tu slobodnije razvijao hinduizam, ali i to da je bio manje “brahmaniziran” u ranijim razdobljima. Ipak medju formalnim skupinama tradiciju neortodoksije (nepriznavanja kasti, ne obracanja previse paznje na vede (vec radije Agame), ne prihvacanje neophodnosti vedskih obreda, prihvacanje zenidbe udovica, jednakost spolova itd iako vremenom taj duh gube) treba najvise traziti u:
4) LINGAYATA ILI VIRASHAIVIZAM
najjaci u Karnataki, sljedbenici se prepoznaju po neprestanom nosenju linge na tijelu, a linga im je glavni objekt stovanja. Slijede kvalificirani nedualizam vjerujuci da je Boga/Shiva istovremeno istovjetan i odvojen od duse. Jedna od zanimljivost sljedbe jest pokapanje (ne spaljivanje) pokojnika u meditativnom polozaju sa lingom u ruci.
5) GORAKSHANATHA SHAIVIZAM ILI SIDDHA SIDDANTHA
osnovao ih je Gorakshanatha oko 10.st. P.K. Pretezno asketska sekta sklona yogickoj disciplini, prihvaca mnoge obicaje pashupatha tradicije. Danas najpoznatiji tradicionalni tekst hatha yoge – Hatha Yoga Pradipika – dolazi od njih te su izvorno mozda najzasluzniji za danasnju opcu popularnost yoge. Zainteresirani su i za okultne moci te vjeruju da je yogickim vjezbama moguce produziti zivot, ali i postici besmrtnost fizickog tijela te da postoje yogini stari stoljcima ukljucujuci i samog Gorakshanatha koji je jos ziv iako se ne pojavljuje u javnosti.
Treba spomenuti i aghore kao iznimno “lijevu” tantricku tradiciju poznatu po morbidnim praksama lijeve tantre (vole ljudi papat ljudske lesine i tak to) posebnu prisutnu u sjevernoj Indiji koja ima jos uvijek ponekog predstavnikate iako nije bas jaka i vjerojatno osudjena na propast u ovom obliku. Zabiljezeno je kako se jos Adi Shankara borio protiv njih, pa cak trazio od vladara da ih na svom podrucju posto poto eliminira.
Takodjer su neki teisticki pravci samkhje bliski shaivizmu.
Ponekad se kultevi Ganeshe i Kartikeje (sinovi Shive) povezuju sa sirim shaivistickim kontekstom.