|
U topicu ima puno generaliziranja i sve odiše klišejima iz Sense i ostalih portala i knjižuraka a la Bruno Šimleša. Pazi ovo, netko tko nema s kime podijeliti svakodnevne jadikovke neminovno pada u depresiju? Ne slažem se s time u potpunosti.
Postoje ljudi koji znaju razgovarati sami sa sobom i riješavati svakodnevne probleme bez potrebe za plakanjem na tuđem ramenu. Takva sam npr. ja. Nemam uopće potrebu s drugima dijeliti sve što mi prođe tintarom niti drugima objelodaniti svaki pokret svojih misli i moram priznati da me zamaraju osobe koje si ne znaju same dati potporu. Ipak i ja katkad padnem u depru, a to je onda kad sam okružena ljudima, dugotrajno i s malim intervalima samoće. Primijetila sam da me trenuci kad šutim, kad se osamim, kad sam u prirodi, bilo gdje - uz more, u šumi - to me duboko regenerira. Kad pogledam film koji me zanima, kad nešto prćkam po kući, kad čitam ili kad naprosto sjedim, pijem kavu i pušim i gledam nebo. No, čim se nađem u gustoj interakciji s ljudima postajem svjesna tih parazita. U zadnje vrijeme imam stav proizašao iz iskustva da je vrlo malo visoko svjesnih ljudi, a sve više indoktriniranih slabića - parazita koji neodgovorno crpe sve što stignu: prirodu, tuđu energiju, vlastite resurse i bacaju svoje smeće oko sebe: doslovno i emocionalno/mentalno. I sad kad se pogledaju govna u kojima žive, ne čudim se da su u depresiji.
|