Quote:
tisina kaže:
Pamtite li svoje djetinstvo?
Ponekad se sjetim kako me vezu neke male stvari na moje djetinstvo kad ga s e mogu sjetiti.Ali kad razmislim malo vis eima tu ruznih stvari koje pamtim po losemu.
U djetinstvu dosta toga nisam osjecala niti se sjecala te ljubavi koju je otac gajio prema meni.Mozda je i bolje.Proslo vrijeme koje ti nekad hvali jer danas kad pogledam sebe kao osobu koja je i dalje sa njim u kontaktu nema te ljubavi o kojoj je majka pricala kad sam bila mala.Hvali mi puno bar neki smjesak iskrenosti,topline i ljubavi.Ne sjecams e toplog poljupca kad sam bila mala prije spavnja kad bi em poljubio o kom majka prica.
Kad mi je trebalo kasnije toplina i ljubav nije je bilo vec obrnuto.
Djetinstvo koje je potonulo u zaborav.
Iz njega se radaju dalja osjecanja koja blaga vrijede.
Greska roditelja onda gubis sve.
Postoji li to sretno djetinstvo kad te roditelj voli i kad si malo djete i kad postanes odrasla osoba?
Osjecaj topline onaj miris kuce i svega osjecaj da pripadas nekome?
|
Ja sam imao sricu da mi je u djetinjstvu bilo dano dovoljno ljubavi. Sad, bas svih detalja , kao poljubac prije spavanja se ne sijecam, ali ukupan dojam topline ostaje. Doduse i sjecanja na ono sta sam jako htio pa nisam dobio, bilo je mazenja i batina,navodno ,ovisno o mojim"zaslugama".
Ti si , koliko sam shvatio, bila , ili se bar tako osijecas, zakinuta za onu normu koja te po definiciji djeteta pripada, pa si "ostala gladna" takve ljubavi. Poznajem par osoba koje takva glad jos uvjek muci iako i sami vec imaju odraslu djecu, koje praznina koja nije popunjena na vrijeme jos uvjek pomalo "zulja".
Meni, koji to gledam sa strane pomalo izgleda cudno - valjda po onoj "sit gladnom ne vjeruje". Ipak su to odavno odrasle osobe i u svemu su mi OK , pa me pomalo iznenade izjave iz kojih se osjeti da se toga starog duga ipak nisu rjesili.
Tako je i sa ostalim emocionalnim ranama koje vucemo za sobom, nesretne ljubavi isl. - ponekad izrone iz podsvjesti i malo zazuljaju.
Valda je ova djecija ipak malo posebna jer spada u ona tkz. "neotudjiva prava" koja pogotovo bole kad nam se uskrate.
Kao i kod ostalih emocionalnih rana, vrijeme unazad ne mozemo vratiti i popravit da bude kako bi mi htjeli, ali znajuci sta nas boli i kako je bol nastala mozemo za toliko biti pametniji i paziti da takvu istu bol ne nanesemo drugima, onima kojima je nasa ljubav potrebna. Tako da nam ljubav koja nam je uskracena ne bude izgovor za nasu sebicnost u davanju ljubavi nego dodatna motivacija za dati vise , bas zato jer znamo kako boli. Ali to ti je vec Kosta Vujic rekao.
Mozda budes mogla malo zakrpati rupu puneci necija djetinjstva svojom paznjom i ljubavi, ne moraju biti samo tvoja djeca.
Izgleda da se ipak ne mozemo u potpunosti oprostiti od onog djeteta koje smo nekad bili , da ipak negdje duboko jos uvjek zivi u nama, pa kad je vec tako budi malo odraslo-djetinjasta, poigraj se malo sa nekom djecom koja su jos uvjek samo djeca i nahrani tako igrom ono gladno dijete u tebi, koje se jos uvjek opire da ode i povremeno te povuce za rukav zeljno paznje.
Oprosti ako sam usvojim mislima skrenuo sa prave staze topica.