Hm, nesto stariji post, ali fantastičan, mada imam neki sjećaj da sam to već negdje čula, ali nevermind.
Ljubavi se osobno bojim jer, što ću ako ispari, s druge strane ili saznam da je nije ni bilo?
Opet ću danima, ma mjesecima, možda čak i godinu koju provesti s nekim praznim pogledom u daljinu i bit ću sva tužna. I slušat ću opet tužne pjesme. I netko će me izvući vani, a ja ću samo negdje sjesti i piti glupu kolu. I gledati druge kako se smiju, a ja sam u kurcu. I ništa nije lijepo kao prije, niti zabavno kao prije. Fore koje su ljubavlju postale smiješne, sad će izbljedjeti. Pa ću opet gledati druge dečke, a svi će mi biti isti, plastični i nezanimljivi. I vući ću se cestom kao nekakav leš.
Interesa nizašto neću imati - ni za faks, ni za druženja, gledat ću filmove i pitati se je li ih i on gledao, što bi rekao na ovo, a što na ono. I kako su slatke bile sve njegove mane. Kad ugledam nakog zajedničkog prijatelja, strepit ću da ga ne bi spomenuo, jer i najobičnija glupost vezana uz njega bi me mogla uzrujati i onesposobiti na neko vrijeme. Svako toliko ću se probuditi sva puna energije i čudno zadovoljna, pomislit ću da je gotovo, da je to to, i napokon sam ga zaboravila, ali kako dan odmiče znat ću da ga se sjećam sve više i više. Da nije prestalo i još dugo neće.
Strah od ljubavi? Ne, ali strah od nedostatka iste, da.
Eto, prošlo me je, tupa sam već na jednu staru (jednostranu!) ljubav, ali, ne želim to opet doživjeti, pa mi je teško zaljubiti se uopće više zapravo.
