|
Honor, courage and valor
Registracija: Nov 2002.
Lokacija: Above and beyond...
Postova: 318
|
Tu večer san mi nije htio na oči...stalno su mi se vrtjele slike onih mudrih očiju, slušao sam neprestano iznova one riječi. Nisam vjerovao da se to desilo. Htio sam se uvjeriti da je ona sad negdje sretna, na toplom i da nema jedne brige na svijetu.
Bilo je nešto u njima, u tim očima. Mudrost kakvu još nisam vidio, mudrost kakvu djeca teško da imaju,ali eto, njoj je to bila najprirodnija stvar na svijetu.
Nisam se mogao uvjeriti da tu ima nekakve pravde. Da jedna tako posebna mala osoba bude žrtvom nečije gluposti i sebičnosti.
Baš kao ona pahulja iz koje će izrasti ruža. Posebna među svim ostalim pahuljama... I samo ona će dati ruži sa tri cvijeta da izraste...
Tu noć sam je sanjao...
"Ostavljam ruže tebi. Ti si mi jedini prijatelj koji zna gdje rastu moje ruže i jedini prijatelj kome ih mogu povjeriti" rekla je kroz osmjeh
Više nije bila u staroj i poderanoj odjeći, niti ju je mučila hladnoća.
Lice joj više nije bilo blijedo, a pogled uplašen.
Bijaše sva u bijelim haljama i koža joj bijaše rumena.
Pogled joj je bio smiren, a osmjeh umirujući...
Više nije sanjarila, nego je ostvarila svoj san.
Sanjao sam je kako drži ružu u rukama i kako se blago smješi...
I nikada neću zaboraviti zadnju rečenicu koju mi je rekla:
"Gorane, znaš li da se kroz muke rađaju anđeli?" reče u širokom osmjehu, te raširi krila...
|