Quote:
lucija kaže:
Tnx!
Jel i drugi misle da ovakve stvari blijede kad se zasnuje vlastita obitelj? Ja jedva čekam priliku da se omajčim i iskreno se nadam da moje loše iskustvo neće imati loš utjecaj na male Lucijiće.
.
.
Jel ima još tko ovakvih iskustva?
|
Tvoja pricha toliko je slichna mojoj da sam ponovo iskopala kosture iz glave....
Sjecam se dok sam nocu plakala u svojoj sobi, govorila sam sebi i zaklinjala se sama sebi kako nikad nikad NIKAD mome djetetu necu chiniti i govoriti ono shto su moji roditelji meni...
Kasnije sam na puno mjesta chitala kako djeca takvih roditelja budu ista prema svojoj, jer ne znaju drugachije.
Ja nikad nisam osjetila njezhnost moje majke, nikad pohvalu i priznanje, nikad mi nije rekla da me voli, da sam lijepa, da se ponosi samnom...ja to svome Junioru ponavljam svaki dan...svaki...ima 15 godina i josh uvijek ga pomazim i pomilujem kad mi pridje i pohvalim ga za svaki njegov i najmanji uspjeh jer znam koliko mu to znachi...i bude mi lakshe.
A taj osjecaj da ti je gore sad kad je sve doshlo na svoje mjesto, jako mi je poznat...nazhalost.
No proci ce to, vidjet cesh
A ukoliko mislish da te malko previshe puca, moj skromni savjet bi bio da odesh psihologu.