Munchy, i ja imam sličan/isti problem. Osobito sam osjetljiva na životinje. Mislila sam da sam antispecist, ali onda shvatih da sam specist, na štetu homo sapiensa.
Evo pogledaj slučaj kujice sa štencima, netko ih izbacio, ti pomažeš (tko ne bi ako ima srca?!?) a komšije prijete! Strašno.
I ja zbog takvih slučajeva nisam spavala po cijelu noć, pa i više - prestala jesti, prestala spavati neki izvjestan period.
Empatija je dobra i konstruktivna stvar, no ovo što opisuješ nije dobro - to je tzv. empatička tuga (tako definirano u knjizi Emocionalna inteligencija, mislim točno i precizno).
Ne znam kako se s time izlazi na kraj. Racionalno, prvo čovjek mora čuvati nejaku osobicu - svoju malenkost, da bi mogao konstruktivno pomagati drugima. Što reče i Arteturen.
Ja osobno osjećam da sam se utopila u slojevima teške tuge, jer se osjećam bespomoćna. Tako nemam volje/snage ništa napraviti ni za sebe, iako neke stvari znam da bih mogla (npr vjerujem u izučavanje stvari). A racionalno čovjek shvaća da je to prvi korak, kojeg ne možeš preskočiti, ako bi htio pripomoći i nekome drugom.
Na kraju, kako se pomiriti da nemreš izliječiti cijeli svijet - nemam pojma, avaj :-(