Ovo je baš teško čitati, jer je istinito.
Samo mislim da nema tu nekog (pre)sretnog rješenja, iz pozicije djeteta.
Zamišljam si svoje djetinjstvo na dvije adrese, ne znam, navikla bih, ali vjerojatno ako bi to počelo dovoljno rano, da za bolje i ne znam.
Ja sam i kao dijete i sad kao odrasla bila izrazito vezana za svoj prostor, svoj mir i rutinu. U rastavi se to većinom podređuje roditeljima.
Dijete utorkom i četvrtkom ne može ići doma i gledati u plafon ili na ritmiku ili ostati s frendicama 2 sata poslije škole na tratini (
), nego se 'mora' družiti s tatom koji ga je (očekivano) željan i to je sad njihovo vrijeme, quality time.
Kako to u praksi izgleda? Moram priznati da sam sad samu sebe začudila s mizernom količinom rastavljenih parova s kojima sam baš bliska da im znam dinamiku i da ne znam kako to izgleda u praksi (s obzirom da su rastave toliko česte). Ovih par parova koje znam (doslovno 2-3) se uglavnom natežu oko alimentacije, vrijeme provedeno s djetetom je sporadično, kad se ocu prdne. Jedan par ima jako malo dijete, koje još svakako nema želje oko toga gdje biti.
Dopuštate li da dijete (pogotovo starije) samo odlučuje gdje i kada želi biti, bez obzira na sve moguće presude i dogovore?
A ovo s dvije lokacije- kako imati cijeli svoj 'život' na dvije lokacije. Dom. Može li se imati osjećaj doma na dvije lokacije?
Možda meni to samo sve zvuči komplicirano u teoriji, a u praksi sve nekako dođe na svoje?