Quote:
LovaLova kaže:
|
Nisam usporedio ove dvije knjige nego povezao moguće uzroke njihovog uspjeha u društvenoj podlozi koja im je obojici po istom modelu omogućila široko čitalačko prihvaćanje.
Radi se o tome da smo mi još uvijek u postmodernizmu koji je učikovito (i djelomično opravdano) obljutavio svjetonazornu koherenciju i odlučnost zapadne logosfere. Mi smo generacija koja vjeruje u sve i u ništa; životno neprokušani i inertni, duhovno smo mrtvi i tražimo reanimaciju razno-raznim šokovima ne bi li se vratili među žive.
Dan Brown je dao šok u vidu moguće radikalne revizije povijesti. Inertna masa je osjetila šok-efekt prihvačajući igru (svima je jasno da je Kod fikcija) kao da im je Brown otvorio oči da sagledaju svoj civilizacijski identitet kao nešto posve novo. To im je dalo privid duhovnog buđenja, svojevrsni "a-ha!" efekt. Naravno šok nije život, pa kada se istriošio, krenula masa po nove doze.
I eto Dawkinsa sa radikalnim buđenjem Prosvjetiteljskog, ideološkog, ateizma. Nije da je ateizam nešto novo, ali ovaj autor je Oxfordki profesor koji šokira agresivnom retorikom i radikalnom primjenom evolucijske etike na društvnu zajednicu koja na zapadu još uvijek "sebičnost" smatra manom a ne mehanizmom života. Šok je otvorio medijske kanale i duhovni mrtvaci su pojurili u knjižare stvarajući privid kritične mase koja tobože ide u prilog Dawkinsovom trijumfu.
Naravno, Dawkins ima i svoju trajnu i osvještenu sljedbu u militantnim ateistima. Oni inertnost postmodernizma rješavaju, ne pojedinačnim elektro šokovima, nego su gurnuli svoje prste u utičnicu i 220 ih neprekidno pere. Kako bi struja imala svoj nužni otpor, militantni ateisti kruže virtualnim prostorom i traže religijske forume da aktiviraju sav ovaj "život" koji ih pere. Kada ga nađu, onda demagogijski lamentiraju da su žrtve religijskih agresija dok su oni ideološki posve neutralni oslanjajući se samo na razum.
Interesantno je da militantni ateisti imaju zajednička obilježja koja su tipična za vjerske ili ideološke zajednice, kao što je način komunikacije i isključiva perspektiva koja barata mahom stereotipovima. Tako da su retorička sredstva simptomatična za ove ateiste ismijavanje i verbalno batinanje kao i potpuna nemoć da prepoznaju da je racionalizam tek jedna od mogućih perspektiva na stvarnost a ne samorazumljiva datost. Dawkins pati od oba poremećaja.