Naravno, znam ju sanjati i razmišljam o njoj tokom dana.
Ali ne dam se u faze depresije gdje bi samo buljio u strop i slušao tužnu glazbu, gledao filmove itd. ok, sjetio sam je se, malo me "štrecne" ljutnja, tuga, svi oni izmikasani osjećaji i sto put postavljena pitanja gdje sam pogriješio, pa onda razmišljanja "pa vidi i ona je zajebala" i slično. Ali sam primijetio da mi je toga svaki dan sve manje.
Postavljam si pitanja tipa, pa dobro, kaj sam ja bez nje? I dalje normalna osoba koja živi, jede, pije, diše i ona mi na bilokoji način to ne sprečava (a mozak nam često umišlja da sprečava
).
Ne treba živjeti u uvjerenju da je to bilo nekaj najbolje nego da ono najbolje tek slijedi. Meni je najteže bilo to kaj sam se odjednom osjetio usamljenim jer sam se nekako identificirao s tom vezom i normalno je da se poslije prekida osjećaš tak kak se osjećaš.
I tek sam poslije uvidio da me u nekim stvarima i kočila, da je bilo tu dosta kompromisa, da sam neke privatne stvari i želje koje sam htio ostvariti odgađao jer sam tom odnosu dao prioritet.
Sad kad se mogu konačno posvetiti tome nemam razloga za opravdanje da nešto od toga što želim ne ostvarim.
Kaj se tiče nje konkretno, rješavam je se iz glave postepeno. Počeo sam slušati drugačiju glazbu koja me ne podsjeća na nju, malo se osvježavam i mijenjam fizički, našao sam neke druge interese i povezao se s prijateljima koje dugo nisam vidio i čije mi društvo sad iznimno paše.
Uvjeren sam da radost života leži u svakom kutku, samo se moramo potruditi to vidjet, primijetit. I da ljubavni život nije ništa posebno, kao i sve drugo, dođe i ode, vratit će se, s manjim i većim intenzitetima...
