[Elysium]

Kapetan aviona na razglas javlja kako je još malo do odredišta i kako će slijetanje uslijediti točno po rasporedu.
Ma, kapetane, čemu titrav glas?
Pa, zaboravili smo na onih nekoliko turbulencija i, prošlosti zavijenih, gubljenja dvaju desnih motora...
Znam, i moj glas je titrav...
Ali, kad već može kapetan, mogu i ja.
Kraljevi smo. Ne znam što ćemo biti kada stignemo do kraja, ali sada smo kraljevi. A moja Jedina Kraljica sjedi točno pored mene. Na deset centimetara, šest prije, rekao bih. Ako se poništi njena desna noga koja sniva priljubljenja uz moju.
Eto, gospodo, tu ste me uhvatili...
Uz moju Jedinu Kraljicu...
Na drugom satu kolegija Međunarodnog marketinga...

Listopad je prostro siromašnu trpezu i manjak poznatih glasova za uvod u te zadnje kilometre aviona čija sam sjedala tako dobro upoznao, i onaj pokoji kutić gdje rijetko tko zalazi. Većina prijatelja je haračila i darivala pijane noći ulicama nekog grčkog grada, tako da sam bez dodatnih kavica ušao u zadnje oblake prije slijetanja. Bila je to moja generacija koja je potegnula brodom iz Trsta na to famozno apsolvetsko putovanje.
Čekajte malo, dajte mi još godinu, a onda će neki Lisabon, neki Rim ili Kairo dočekati lake i pijane korake (možda zaljubljene?) ove bitange ovdje.
Ali, ima do toga...
Još će se desiti nekoliko havarija, nekoliko čudno zalutalih Sreća, dva-tri vjenčanja, koji sprovod, krstitke nekog klinca za kojeg nisi ni znao kako ti je u rodu, dvije-tri izmjene vlasti, možda građanski rat, tko će ga znati? Mi smo lako zapaljiv narod, Mi Hrvati. Ma, pustite priče, osjeća se još na pokojem čošku dične nam zemlje ona žeravica Rata kojeg Hrvat i Srbin započu s početka devedesetih. Jao, da me hrvatski nacionalisti na nabiju na križ već idućeg jutra, Srbin i Hrvat započu...
Neki bi ubili da vide Srbina TEK IZA sastavnog veznika...
Uostalom, samo su Srbi klali, zar ne?
Dajte, molim vas...
Tko koga u ovoj zemlji laže?
Jadna smo mi država. Kreneš pisati o Ljubavi, a ono, zatekneš se kako koristiš riječ ˝klati.˝ Kako dalje? S čim spariti riječi Poljubac ili Isprepletene Ruke? Možda s Palež i Miris Spaljenog Mesa?
Znam, pustimo to krvoločnim lavovima prošlosti...
Ma, puštam ja to već duže vrijeme, ali bijesna lavica kao da ne vidi kako ja nisam njezin zalogaj...
Iako su mi mladost uhvatili, baš tamo, devedeset prve...
Tada se nije išlo na apsolventsko.
Moja Jedina Kraljica bila je jedna od onih zbog koje bi se ratovi i poveli... Daleko od toga da bih se prijavio u neke gorljive dobrovoljce, nisam vam ja jedan od onih koji bi poginuli za neku velebnu nacionalnu tričariju. Mladiću pored dajte pušku, meni udijelite Ružu...
Ili pero...
Da se pred smrt bar riječima otisnem u Ljubav...
Spomenuh rat, ali nisam tako mislio o svom Plahom Anđelu.
Lijepa je...
Nekako sam samo to htio reći...


Kako samo završili stolica pored stolice, ne znam, ali njene mrežaste čarape i crne nove cipelice bile su kao dvije jagode u pohlepnoj ruci jednog gladnog dječaka. Kako je njen tanani lakat završio na mojoj lijevoj nozi, to je možda bolje pitanje?
Čemu, lutko, taj suvišni pokret i besraman dodir?
Čemu, kad znaš da padam na tebe...
Neki novi pokušaj prijateljstva...?
Ma daj, stara ploča...
Sjećaš se...?
Preslušali smo je zajedno nekoliko puta...

- Kako S.? Kako ljubav? - omakne se tu i tamo zvuk tog bremenitog pitanja s usana mojih poznanika. Sve se tješim, nije zloba. U manjku fakultetskih tračeva, vraćamo se na Stare Rane.
Ma odbi, prijatelju...
Već treći put ti govorim da je otišla...
- Ne znam, nismo se već dugo vidjeli... Čujem da ima novog... Talijan.
- A ti solo, ha? Nije dobro.
Meni pričaš? Tja, valjda puštam sjene i crne gavrane da oblete to polje još pokoji put, a onda da dignem posmrtno tijelo i viknem lešinarima nek' polete put drugog sela.
Imat ćete me koji drugi put...
Dajte mi još koje desetljeće...
Kožni crni kaputić. Ajde medena, odškrini te teške zastore, daj mi mjesta za jedan pogled na tvoje malene grudi.
Nekoć su bile tople, sjećam se dobro...
Oprosti, lutko...
Znam da ne voliš kada se vraćam u Prošle Dane.
Ali, meni je to bilo jučer...
Uvjeren sam kako bih pronašao otisak svojih usana, baš tamo, malkice desno od tvog pupoljka.
Lutko, potrebna mi je sekunda...
Vjeruj mi...