Pogledaj jedan post
Old 28.07.2013., 19:20   #13
Quote:
Versatile mind kaže: Pogledaj post
Mislim da je ono napisala više u kontekstu da je razdvajanje privremeno.
Tj ja se bar nadam da ona shvaća da trajno razdvajanje oceanom ipak ima jako velike posljedice na ljudske odnose.


Što se tice tvoje teme: ja bi rekao da jednostavno postaješ emotivnija i svjesnija svoje okoline i društva. Sada je samo pitanje jel je to loše te da li postoje događaji zbog kojih si kao mala postala "neprirodno odmaknuta" ?

Ma znam da se vjerojatno nismo koncentrirale na isti tip rastanaka, a i kužim tuđu perspektivu. Samo mislim da je o nekim tipovima rastanaka jako teško govorit dok ih nisi iskusio.

Iskustvo iz djetinjstva?
Pa eto, opisala sam to s tatom, bilo ih je još par, ali o tome ne bih jer su mi fakat jako intimna i ne želim da se određeni ljudi prepoznaju, a radi se o specifičnim momentima. Nije bilo ništa trajno i to su, recimo, bili privremeni rastanci, ali kontam da je djeci to vrlo teško, ne možeš si baš racionalizirat da će godinu dana brzo proći i tako to

Quote:
BigCityBeats kaže: Pogledaj post
Više nego dobro ih podnosim. U jednom razdoblju života sam se dvaput selio, prvo iz jednog grada u drugi, promjena sredine i društva je dosta dobro prošla. Taman kad sam se priviknuo na to, uslijedio je upis na faks i opet sve ispočetka.

Danas kad posjetim roditelje i prijatelje doma i kad dođe vrijeme rastanka pitaju me kad ću opet dolazit, uvijek kažem da ne znam. totalno sam ravnodušan što se tiče rastanka i koncentriram se na putovanje.

Da se moram sutra preselit negdje drugdje, više bi to gledao kao neki izazov i korak naprijed u životu bez nekog razmišljanja o rastanku s "poznatim".
Sad jel to dobro ili loše - ne znam. vjerojatno nije baš dobro. Moguće da je to rezultat loših odnosa u obitelji, ali to je već neka druga tema.
Nije to uopće loše, zavidim ti.
Ja sam bila takva sve dok nisam odselila pun kurac daleko od svih koje poznajem, radit posao koji je najstresnije i najodgovornije što ću ikad radit vjerojatno. Znaš šta me počelo jako mučit tada - to svima govorim Jebote, počelo me mučit...a uopće to nisam očekivala...ja tako volim na kraju radnog dana otić šetat, sjest negdje i zapalit cigaretu, i onda zvat nekog ko mi je drag i pričat s tom osobom (ako se ne možemo naći, jel). Međutim, ovdje u telefonu nisam imala nijedan broj neke osobe s kojom mi se priča, a da je unutar SAD-a - svi su u Hrvatskoj. OPRALO ME. Ali ono...gadno baš.
Jasno, s vremenom upoznaš nove ljude, imaš koga zvati i sve to, ali...jednostavno je nekako teško, meni bar, to što npr. sad imam vrlo bliske prijatelje iz tri države koje jedna s drugom veze nemaju i nisu blizu Hrvatske. Ja se želim vratiti u Hrvatsku, oni ne žele doći ovamo (ko bi lud to htio, ako ga za Hr ne veže obitelj npr.), a čak i da ostanem u SAD, pitanje je bi li oni ostali ili bi se vraćali u svoje države. Ili svoje savezne države. Sve u svemu, vjerojatnost da bismo ostali na istom mjestu, užasno je mala. A previše smo toga podijelili u kratkom periodu jer nam je svima bilo istovremeno zajebano, iz istih razloga - nismo nikog poznavali.
Ne znam jesi kad tako nešto doživio, ali mene sam ja sama jako iznenadila.
I stvarno mi teže padaju ti prijateljski rastanci nego romantični, čisto zato što romantične rastanke možeš izbjeći (ako se ljubav nije ugasila) barem tako da slijediš osobu, ako ti je to već toliko bitno.
Koga da ja slijedim od svojih prijatelja kad ih je milijardu i svugdje su?

S druge strane, znam koliku sreću imam da uopće mogu napisati prethodnu rečenicu To si isto tako svaki dan ponavljam.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom