[Nemruth Dagi]

Generalova kći Marija, krišom je ušla sama u veliki prazni prostor katedrale. Još jednom prije svega....sama....željela je osjetiti kako joj se srce stišće u strasnom ljubavničkom zanosu.

Pomislila je na svojeg budućeg zaručnika....još jedan dan i biti će nedjeljivi, on i ona, zauvijek i zanavijek.
Mada je njegova slika trajno urezana mislima duboko u njoj...danju i noću....svjetli joj njen put ta mekoća njegove puti kao baršun što leži na njenoj duši.

Njegovo zrno je već bačeno u njenu zemlju...plodnu zemlju i ono će rasti. Plod ljubavi će rasti...mada je njena zemlja posve nesavršena za njegovo zrno....poniznost je ta koja će joj pomoći da plod u njoj raste.

Dok se laganim koracima primicala oltaru, ritam njenog srca postajalo je kao lagani treptaji očiju.....srce se od sreće uspavalo.
Zaručnik...i on je bio s njome, pratio je nevidljivo u stopu dok su njene malene noge kročile hladnim kamenim podom crkve.

O koliko je radosti u njoj, koliko je u njoj ushita, sad kad su uslišane sve njene molitve, kad ga je konačno pronašla i prepoznala....sad nestaju sve nevolje u ljubavničkoj strasti, izgaraju svi prošli časovi kušnje, propitivanja, sve njene položene žrtve....sve je to nebitno.

Njegovo neprestalno zahtjevanje dokaza vjernosti nije ništa prema njenom izgaranju, prema njenoj strasti za njim.....On je snaga iz koje ona crpi, on je bedem iza kojeg ona smireno počiva.
Zaručnica je pozvana slušati svojeg zaručnika...zaručnici tako sjedinjeni u ljubavi su ostaju zauvijek izvan svake kušnje.

Oči sklopljenih, generalova kći Marija, stoji sama pred glavnim oltarom katedrale. Za jedan dan na tom će posvećenom mjestu postati posve njegova...srcem....dušom...tijelom.
Samo njegova. I to pred samim Bogom.

Tiho u sebi izgovara riječi gledajući u križ.....daj mi zaručniče moj da nalazim samo tebe, da sva ostala stvorenja ne znače meni ništa, da mi samo sve ti budeš.......daj mi da istrošim svoj život, tebi u naručju.....daj mi da shvatim što je to bezgranična ljubav i da je s tobom podijelim.....daj mi te budem uvijek dostojna i poniznost da pružam tebi........daj mi zadržim svoje čisto srce, u svim mojim nemirima neka ono ostane neokaljano,....daj mi zaručniče moj da mi zemaljske stvari ne uznemire dušu......

Suznim očima generalova kći Marija promatra veliko raspelo...i na njemu svojeg zaručnika. Još jedan dan i ispuniti će sve uvjete za oblačenje bijele zaručničke haljine....navuči će na svoje djevičansko tijelo i pročišćenu dušu, snježno bijelu halju novakinje benediktinskog reda.

Još jedan dan i generalova kći Marija...sresti će u duhu svojeg zaručnika i ostati sjedinjena do kraja svojeg vremena.


24.11.1921 godine, generalova kći Marija, prošla je ceremoniju oblačenja novakinja, klauzulu redovnica benediktinki.
24.11.1991 godine u devedesetoj godini svog života, umrla je Marija, sestra benediktinka....iza nje je ostao sedamdesetgodišnji zaručnički staž.