recimo da spremas ispit i imas 5 debelih knjiga za naucit. ostalo ti je tjedan dana.
fora je u tome da udzbenike citas ko beletristiku. dakle bez previse razmisljanja i zastajkivanja, jednostavno ih citas, pratis tekst, gutas ga koliko je zanimljiv
recimo da prosjecan covjek moze procitati 200 strana za jedan dan. i mogu ti reci da ti dosta i ostane u glavi...
druga stvar, ako imas jos manje vremena: prvo procitas naslov knjige i autora, onda sadrzaj da skuzis o cemu se radi. mnogo ljudi i na osnovu tih oskudnih informacija prodje ispit. ako imas nesto vise vremena, procitas uvod i zakljucak knjige, a onda i prvi i zadnji pasus svakog poglavlja, u kojima autori obično sažeto izlože sadržaj.
isplati se i nabrzinu čitati knjigu, tako da pročitaš prvu i zadnji rečenicu svakog odlomka, koje su obično najbitnije, pogotovo kod dosadnih društvenih znanosti, gdje se obično pretače iz šupljeg u prazno.
i na kraju, ako si zaista izgubljen slučaj, koji ispit od 1000 stranica sprema zadnji dan, preostaje ti tzv. dijagonalno čitanje: jednostavno listaš stranice i tupim pogledom prelaziš po tekstu bez razmišljanja, pokušavajući aktivirati fotografsko pamćenje
sretno
