[von_ungern]

demon kaže:

Uzima se da je stradala u ustanku u Judeji. Britanci, posebno Škoti, vole vjerovati da je stradala u toku ekspedicije sjeverno od Hadrijanovog zida...

Zapravo 9. je već u Boudičinom (da, da kaže se Budika, a ne Boadiceja) ustanku bila gadno stučena. Općenito se smatra da je bila razvučena duž puta marširajući prema opsjednutim Rimljanima u Camulodunumu kad su je Britanci napali i praktično zbrisali, zapravo ne čitavu jer je polovica legije bila u raznoraznim utvrdama glumeći garnizonske jedinice.

Škoti vjeruju kako je 9. krenula sjeverno od zida di je tako razvučenu oni napali i zbrisali... u biti ne oni nego Pikti, ali potšo su Pikti dio smjese koja čini današnje Škote onda je to k'o da su to oni sami napravili...

Problem su upravo nalazi koji potvrđuju da su dijelovi legije bili na kontinentu, a ona je kao zbrisana...

The Army Reforms of Septimius Severus
Author(s): R. E. Smith
Zeitschrift für Alte Geschichte, Vol. 21, No. 3 (3rd Qtr., 1972), pp. 481-500

The frontier system as evolved by Augustus and confirmed by Hadrian
was based on armies permanently established on the frontiers and able to
move when necessary to any trouble-spot along the frontier system; and although from the time of Hadrian the legions had become static, mobility remained strong by reason of new formations (numeri)3 and increasing use of
detachments( vexillationes) om a numbero of legions,which returnedt of their base when the task was completed. It was a defensive system, designed to maintain the existing frontiers rather than to extend them,5 able to carry out that task provided that the demands made upon it at any one moment were not excessive; to be more precise, it assumed that frontier trouble would be exceptional and solitary at any one moment, and that enemies on other sections of the frontier would not take advantage of the temporary weakening involved in the removal of detachments to other parts...

ili

Goldswordy, Nadvladati ohole u ratu

Broj rimskih trupa bio je vrlo mali u odnosu na veličinu većeg dijela pograničnih područja koje su pokrivale. Vojska nije imala kapaciteta presretati svaki upad. Jedno od rješenja moglo je biti pokoriti neprijateljska plemena i inkorporirati ih u Carstvo. Domicijan je namjeravao zaustaviti Hate pomicanjem granice i izgradnjom linije utvrda u njihovoj teritoriji. No, osvajanje je tražilo veliku količinu trupa, veći dio kojih će nakon toga biti vezane kao garnizonske snage, a napredovanje je u svakom slučaju moralo biti pod pažljivom paskom cara. U idealnom slučaju diplomatska bi aktivnost umanjila neprijateljstvo plemena, ali to je najčešće moralo biti podržano vojnom silom. Ukoliko Rimljani nisu mogli zaustaviti upade, barem su mogli osigurati da pleme koje je odgovorno ne prođe nekažnjeno. Brzopokretne trupe, lišene nepotrebne prtljage, noseći snabdijevanja samo koliko je potrebno za trajanja misije, izvodile bi iznenadne napade na plemena, spaljujući im naselja, uništavajući usjeve i hvatajući stoku. Samo bi manji prostor osjetio stvarni učinak ovakvih kaznenih ekspedicija, ali je to pokazivalo da Rimljani mogu i hoće kažnjavati napade na svoj teritorij primjerenom žestinom. Okupljanje plemenske vojske zahtijevalo je vrijeme, pa ukoliko se neka i uspjela okupiti na vrijeme da bi se suprotstavila Rimljanima, to bi bilo tek kada bi se oni već počeli povlačiti. Kompetentno rukovođena rimska vojska mogla je očekivati da će nadvladati znatno brojniju plemensku vojsku, tako da je u dosta slučajeva nanesenoj kazni bio dodavan i poraz u bici.
Na neki način Rimljani su se bili pridružili tradicionalnim obrascima međuplemenskog ratovanja, s tom razlikom što su njihovi napadi bili na daleko masivnijem nivou. Svojom boljom organizacijom i logističkom podrškom Rimljani su, također, bili u stanju napasti u bilo koje doba godine, najčešće iskorištavajući iznenađenje. Fleksibilnost rimskog vojnog sustava dozvoljavala je prilagođavanje na borbu protiv različitih kultura. Ukoliko je neki narod imao jaku vojsku na bojnom polju i volju da vodi otvorene bitke, tada bi poražavanje ove vojske najčešće osiguravalo njegovu predaju. Ukoliko su posjedovali važna politička i vojna središta, poput gradova, tada bi ona bila posjednuta i zauzeta. Narodi koji su odbijali bitku ili nisu imali velika, važna naselja, trpjeli bi napade na svoja sela, stoku i usjeve. Jedan od najvažnijih simbola bogatstva u germanskim društvima bila je stoka, pa je njeno oduzimanje bilo učinkoviti način pritiska na plemenske vođe. Rimljani su znali za poštovanje koje plemenite žene uživaju u germanskom društvu, pa su zbog toga njih tražili kao taoce. Kazneni upadi bili su u najboljem slučaju samo privremeno rješenje problema, koje je trajalo samo koliko i strah koji je njima stvoren, dok je sjećanje na spaljena sela osiguravalo naslijeđe mržnje, tako da je svaka nova generacija dodavala Rimljane na popis neprijatelja svoga plemena. Rimljani su morali održavati sliku nadmoćne sile jer bi svako prikazivanje slabosti, poput umanjenja snage pograničnih garnizona ili, čak gore, i najmanji rimski poraz, donosio rizik vraćanja sveopćih neprijateljstava.