|
Sad ću napisat nešto što kao osviještena borkinja za ženska prava možda i ne bih "smjela", ali nažalost stvarno tako mislim, a nadovezuje se na mišljenje iz posta prije mojeg. Naime, ne mislim da su ženska djeca tome sklonija, ali mislim da su žene sklonije nabijanju tog osjećaja drugima. Jako često su mame te koje daju do znanja da su razočarane, a tate ti koji su i previše distancirani i ni ne trebaju tu svoju sirotu djecu da bili sretni.
Ali ima iznimki - moji svekar i svekrva su živi primjer toga, a moj muž primjer osobe koja se užasno boji da će povrijediti tatu.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
|