Quote:
morcego kaže:
Radical je u pravu što se tiče nekada i nesvjesnoga bivanja neiskrenim prema samome sebi, primjerice u vidu kovanja partnera u zvijezde jer je to lakše nego li reći "zajebo sam".
Ja trenutno mislim da sam u dobrom braku, ali vrijeme će pokazati. Jer iskreno, da mi je netko prije dvije godine rekao kako ću drastično lošije mišljenje imati o svojoj obitelji, ne bih ni blizu vjerovala. Ja sam dugo mislila da smo mi najbolja obitelj, posebice odnos s bratom i sestrom, a sad vidim da je i tu puno guilt trippanja i ovisnosti. I ne osjećam se dobro u njihovoj blizini.
Uzmem li to u obzir, plus činjenicu da se tek sad budim i pokušavam shvatiti što mene zapravo usrećuje, vrlo je teško ijedan odnos u mom životu posve objektivno sagledati - to su sve ljudi koje sam odabrala ili su mi dani u fazi moga vlastitog zanemarivanja sebe.
Nadam se da ima iznimki i mislim da znam koje su (stariji brat, muž, najbolja frendica). Ali trenutni prioritet sam si ja i moje dijete, a ne drugi ljudi, to je poanta.
|
Jasno, ima i toga, događalo mi se u nekim hormonalnijim fazama. Ali kad skužiš da ti jebeni leptirići samo rade kaos u glavi fino ih potamaniš pa možeš realno procijeniti situaciju - zašto si tu gdje jesi i kako dalje. Ne pada mi na pamet pisati da imam fenomenalan brak, kao ni da je loš. Onakav je kakav jest, a ja sam za njega najveći stručnjak ovdje jer - živim u njemu.
Inače, nisam sklona ugađanju da bih dobila nešto zauzvrat, spriječila napuštanje i blabla. Sama sam sebi dovoljna i najsretnija bih bila da sam svjetioničarka na pustom otoku. Jebe me baš ovo iz naslova - osjećaj odgovornosti. Ako preuzmem na sebe da se brinem za nekoga, onda ću ići do kraja, bez obzira na posljedice. Svjesna sam da je to jako nezdravo za mene ali radi se o vrlo starom uzorku koji si ne mogu samo tako iščupati iz glave - postala sam 'mama' s nepunih osam godina i jebiga sad.