Ta prva društva, formirana u školi, počnu se prirodno raspadati u srednjim dvadesetim godinama. Najčešće se događa da u redovitom kontaktu ostanu oni sličnih stilova života, npr. parovi, ili po dvije-tri cure istih interesa, ili oni koji i bez poziva dolaze u staru bazu, neki kafić uzdravlje gdje ste nekad praktički živjeli.
Kad jednom ispadneš iz te kolotečine zato što si otišla na faks ili u gastarbajtere ili se udala za nekog izvan tog kruga, ne možeš se lako vratiti jer to su odnosi koji se održavaju na ritualima, internim forama i isključivosti koja ti je dok si bila unutra bila samorazumljiva, a kad s vremenskim i fizičkim odmakom gledaš, ne možeš shvatiti što je točno taj kohezivni element.
I kad si ti zbog raznih okolnosti postala nova, što se više trudiš ili nedaj bože unosiš nove sadržaje, to si odbojnija, kvariš "idilu zaustavljenog trenutka" nekad prije pet, deset ili dvadeset godina.
I ne možeš više tom društvu pristupati široko kao masi, povratak je moguć samo individualnim pristupom preko nekog tko ti je bio najbliskiji, kome će biti neugodno da te odjebe.
Kad se osvrneš oko sebe, većini gastića je tako kao tebi i naravno da to ima veze i s novcem i s novim iskustvima, a tako je bilo i gastarbajterima u bivšoj državi - svima ste zabavni u blagdane i eventualno ljeti.
Evo ja sebi laskam kako me ne zanima ičiji imovinski status, ali me redovito u novije vrijeme na fejzbuku iziritira kad vidim statuse svoje šulkolegice kako kvartalno ide po egzotičnim destinacijama (iako ne volim putovanja, tj. vožnju, gužvu, bojim se uličnih prodavača, prosjaka i terorista, cunamija
i ne želim nikamo), dakle stara sam licemjerka, ne želim se s njom nalaziti jer će me podsjećati (ma koliko ona šutjela o sebi i samo pokazivala fotke
) kak sam u životu napravila krivo skretanje pa sad moram biti zahvalna svemiru što imam gdje zavrtati šarafe za redovnu plaću...
A koliko bi tek išla na živce da mi krene kukat kako je apatridska tuga pregolema, iako znam da jest, ne želim ni misliti...