Joshua Dienstag: Pessimism
U uvodu nam autor kaže kako živimo u eri optimizma, i, čak, imperativu pozitivizma. Samim time ova knjiga djeluje poprilično oslobođavajuće.
Sljedeći linearnu temporalnost (koje se svi pesimisti gnušaju), donosi presjek svih filozofa pesimista, pa tako čitamo Freuda, Schopenhauera, Nietzschea, Camusa, i njihove unutarnje sukobe tipa bol - dosada, eros - tanatos, itd.
Kaže kako ne bismo trebali promatrati pesimizam kao psihološku predispoziciju, već kao sredstvo utvrđivanja vlasititih ograničenja ili, kako kaže Leopardi, oslobađanje od uzaludnog stremljenja ka iluziji sreće koju nam nameću drušvene institucije. Oni koji se boje pesimizma, zapravo se boje rušenja tradicionalnih vrijednosti i morala.
Možda je i najzanimljivije poglavlje ono o Don Kihotu, liku koji se oslobađa od zadane društvene uloge i odlazi u kaotičan svijet. Iako nikad sretan, on prihvaća uvjete i nastavlja. Njegovo putovanje je lišeno antropološkog istraživanja i osvajanja, ono je više transformativno, oslobađanje od narativa koji su ga oblikovali.
Autor ističe kako je bitan karakter i humor kao otpor što rezignaciji, što optimizmu, pa tako na kraju tvrdi da bi ga neki mogli nazvati optimistom jer pesimist ne vidi smsla u ovom pothvatu, pa takvima poručuje da odbiju! Dobro, nije baš tako rekao, malo sam pojačala
E da, što se tiče čitanja ove knjige, kad se istrpi Schopenahauer, dalje sve teče glatko.
Sad idem čitati o Jugoslaviji i Crkvi, takvo nam je podneblje
