[Nolina]

Jebate, pregrijo mi se laptop od silnih adresa
Evo i mog pisamca u revijalnom tonu

E pa, dragi ministre i prateći bandu, da vas ne davim statistikama i brojkama koje i sami znate, a ne želite ih priznati naglas, jednostavno ću vam ispričati svoju pričicu.

Imam punih 27 godina u kojih sam završila srednju školu, stručno usavršavanje i fakultet, našla divnog dečka.
Odlučili smo početi živjeti zajedno i kome god da smo priopćili vijest svi su odreda pitali jesam li trudna. To me onda nije diralo.
Zatim smo nakon godinu dana zajedničkog života odlučili napraviti svadbu (eto tako, da usrećimo roditelje, i da jednom u životu obučem vjenčanicu) i kome god smo priopćili vijest svi su odreda pitali jesam li trudna. Još uvijek me to nije diralo.
Onda je prošla i svadba (i bila je stvarno vrhunska), prošao i „medeni mjesec“, prošle i svakojake prigode i gdje god da sam se pojavila, svi su odreda pitali jesam li sada konačno trudna. E, sad me već počelo to dirati.
Zašto? Zato jer sam i ja sada već željela biti trudna. Zato jer sam saznala da imam „neki oblik PCOS-a“ i mjesecima sam hodočastila bolnice i klinike i širila noge pred desecima ginekologa koji bi mi davali različite dijagnoze i savjete, a sve objedinjene pod famoznom šifrom N97.
Išli smo redom, kako treba, pa smo prvo pokušali godinu dana prirodno. Nije išlo. Onda smo 5 ciklusa stimulirali ovulaciju i tempirali odnose. Nije uspjelo. Onda se uslijed sveg stresa i jada i muke mužu pogoršao nalaz, pa smo konačno dobili ulaznicu za MPO.
Odradili smo jednu inseminaciju, završilo je tužno u 6. tjednu trudnoće.
Odradili smo drugu i nije se dogodilo ništa.
Onda su došli godišnji odmori (a tko je vidio za vrijeme godišnjih djecu radit?!), pa smo se malo odmorili i prikupljali hrabrost za jesen i nadolazeći IVF.
E onda ste se desili vi, ministre i prateća ekipo, i sve je krenulo nizbrdo.
Sljedeća dva ciklusa su me u bolnici odbili riječima „Žao mi je, ne radimo niti inseminacije niti bilo što drugo, jer neznamo što smijemo raditi. Nazovite iza 15-og onda ćemo valjda više znati.“
Iza 15-og i dalje nisu više znali, a novca za druge opcije više nije bilo, a ja sam tonula dublje i dublje do samog dna….
Vjerojatno bi psihičke posljedice bile puno veće da se nisam zaposlila (naravno ne u svojoj struci za što sam se školovala ; ) jer se to u mojoj Hrvatskoj ne dešava, isto kao ni MPO) i svoj privatni život stavila na „čekanje“ u nadi da će se kroz par mjeseci uvidjeti katastrofalne posljedice vašeg zakona.
Kako se to još nije desilo, a ovih dana je izašlo sunce i puno beba se voza u kolicima, moja želja je veća nego ikada (valjda i onaj famozni biološki sat već otkucava), pa sam odlučila skupiti svu volju i hrabrost koju do početka naše borbe nisam ni znala da imam, da se počnem boriti sa vjetrenjačama i pokušam svome predivnom mužu ostvariti jedinu želju, a to je da postane tata dok još ima snage naučit sina igrati nogomet.

Lijep pozdrav,
Nolina

P.S. bez brige, javit ću vam sretan završetak naše priče (pa makar i iz Slovenije) : )