Kad mi je muž doselio za mnom u moj grad (na početku veze) kupila sam mu
papigu nimfu da mu čini društvo.
Nesretnim slučajem nakon godinu dana, nimfa nam je odletjela. Njegovih tužnih krikova dok nas je izgubljen, iz visine dozivao, još se živo sjećam.
Plakali smo kao mala djeca taj dan. Dobili smo novu nimficu, ali ta je bila kod nas tužna jer je bila zaljubljena, pa smo je vratili u dućan svome jatu.
Nikad više ptice, muž nije prebolio. Ne želi.
Imali smo psa. Uginuo je od lišmanioze. Prije dvije godine.
Nikad, nikad ga neću preboljeti, njega nikad! Ne pada nam na pamet, djeca nas mole, ali ja ne mogu.
Išla sam mu na grob, sve dok nisam pronašla čuperak njegove svijetle divne duge dlake
Divlje svinje valjda, raskopale grob, nisu uspjele izvaditi tijelo, ali su čupnule malo.
To me je toliko potreslo da više nisam išla, nakon što sam ga natrpala kamenjem.
Ne mislim više o tome, jer sam majka. Kratko i jasno. Žalovati za ljubimcem je grijeh, kad imaš djecu. Samo to guram od sebe.
Kupit ću si opet papigu.