|
Uzalud smo se čekali na dogovorenom raskrižju jer naši putevi nisu vodili u tom smjeru.
Unatoč tome što smo bili posve sigurni da ćemo se tamo naći.
Baš sve je govorilo da će tako biti.
A nitko nam u startu nije rekao da su naši putevi od početka bili dva paralelna svijeta.
Mi smo se previše nadali radosti susreta na tom raskrižju da bi toga bili svjesni.
Gradili smo svoje snove i želje, poput zaigrane djece u plićaku čije je kule od pijeska pregazio nesmotreni prolaznik trčeći prema valovima, niti ne znajući da je uzrok dječjih suza.
Tko je kriv što su dječje kule srušene na putu prolaznika?
Zašto su naši snovi ostali samo snovi?
Koji su to jebeni putevi koji vode nigdje?
Što bi suncu da još sja poslije tebe?
Eh, djevojčice moja, čemu sva ta pitanja kada odgovori na njih nama baš ništa ne znače?
Danas sam ja u svom svijetu, na trnovitom putu, a ti si u svom, gdje ruže imaju poseban miris i sve boje imaju ljepši sjaj.
Pitaš li se što bi bilo da smo se zaista našli na dogovorenom raskrižju?
Kažu neki koji su uvjereni da znaju, onako sebi u bradu, dok napuštaju crkvu poslije nedjeljne mise, da ti već sve te odgovore znaš.
Ja ih ne znam, samo nagađam.
Uostalom reći ćeš mi, kada se jednom nađemo, na tom našem raskrižju.
Tamo, gdje me ti sada spokojno čekaš, nemirnih crnih kovrča i blistavog pogleda, u tamnoj haljini od tila, sa srebrnom ogrlicom na vratu i dvije biserne naušnice i onim... onim tvojim osmjehom, s kojim počinje svako moje jutro.
(Karlo, voljenoj)
|