Quote:
tehuti kaže:
Postoji hrpa tehnika i pristupa, kako i definicija meditacije.
Na zapadu, meditacija, posebno u kršćanstvu znači kontempliranje tekstova i učenja. Na Istoku je meditacija obično vezana za prestanak svih svjesnih procesa osim čistog promatranja i razvijanja koncentracije pomoću fokusa (mantra, zvuk, boja, simbol, božanstvo...). Na Istoku kontemplacija je ono što je na zapadu meditacija. Zbog toga dolazi do konfuzije jer mnogi govore da kršćani ne meditiraju, što je potpuno pogrešno. Kod kršćana kontemplacija znači stanje bivanja bez misli, osjećaja prostora i vremena.
Možemo razlikovati aktivnu i pasivnu meditaciju. Pasivna je receptivna u kojoj je od veće vrijednosti ne raditi ništa i promatrati nego sama koncentracija koja ide u određenom smjeru. U aktivnom obliku meditacije više je na snazi koncentracija i točno određen, strukturiran proces koncentracije. Meditacija može biti labavo strukturirana i nestrukturirana i strukturirana, pa čak i ritualizirana. Sve ovisi o tradiciji iz koje potječe i s kojom namjerom se prakticira.
Abrahamski misticizam i duhovnost više cijene aktivnu kontemplaciju koja ne služi pražnjenju uma već njegovom punjenju i kontempliranjem božanskih misterija.
Ne smatram da je ijedan oblik superiorniji, već ih smatram komplementarnim metodama s možda drugačijim početnim pretpostavkama. Ja koristim obje forme. Tehnika "lectio divina" (božansko čitanje Spisa) u kršćanstvu mi je ipak najomiljeniji oblik meditacije jer koristi čitanje (lectio), razmišljanje o tekstu (meditatio), molitvu (oratio) i bivanje, predaju (contemplatio). Posljednja faza orakse jako podsjeća na istočne oblike u kojima se napuštaju sve mentalne koncepcije i meditant jednostavno biva, predaje se apsolutu. Mislim da je to dobar logički slijed prakse jer uključuje sve razine ljudske svijesti: i intelekt, i emocije predaju (odricanje od obje preference). Od stanja fragmentirane svijesti stupnjevito se napreduje do iskustva jedinstvene svijesti.
Ovisi o sustavu iz kojeg se stvar promatra. Na zapadu poza nema neko specijalno značenje, možda u sufizmu (zikr) i proročkoj kabali, no u kršćanstvu je to totalno sporedno. Na istoku je već pola prakse u pozi jer se tamo naglašava postojanost koncentracije kroz cijelu praksu a um je mirniji ako tijelo miruje (smanjenje otkucaja srca, obustavljanje nepotrebnog svraba, osjećaja napetosti u mišićima, itd.). Psihosomatika na minumum osim ako nije tako propisana praksa (primjer kabalističko njihanje u praksi Abrahama Abulafije i ekstatičko disanje u grupnom zikru kod sufija).
Pripadnost sustavu je negdje apsolutno naglašena (obično tradicionalni krugovi), negdje manje. U modernoj slobodnoj duhovnosti sve se više gleda u smjeru individualnog pristupa.
|
Ono što smatram vrlo bitnim za istaći jeste jedan od efekata vježbanja koncentracije, čistog promatranja.
S vremenom, u umu nestaje potreba za sakupljanjem i pamćenjem prihvaćenih slika i opisa svega i svačega. Prestaje potreba da se igrom asocijacija prepozna neka problem-situacija.
Naime, dolazi se do spoznaje da se pažljivim promatranjem može uvidjeti problem-situaciju i bez asocijacija sa bilo čim upamćenim. Dapače, da je taj uvid, po sadržaju, mnogo cjelovitiji (bliži stvarnosti) od bilo kakvog zaključka utemeljenog na razmišljanju.
Također, smirivanjem uma prestaje njegov pristup problem-situaciji sa predrasudama, a koje bitno umanjuju sposobnost uviđanja, odnosno uvećavaju mogućnost pogrešnog prepoznavanja.
U konačnici se dolazi do tišine uma, odsustva razmišljanja utemeljenog na sviđati - nesviđati, a dolazi do uočavanja istine (ono što jeste), odnosno laži (iluzije). Kolika je moć te promjene (tišine uma) znaju oni koji su ju doživjeli. Oni vide koliko je kombinacija sviđanja i iluzije ubitačna za čovjeka i ljudski rod u cjelini.