|
Hrvatski jezik
Hrvatski jezik nedvojbeno je slavenski jezik sa posuđenicama iz domorodačkog pučkog latinskog. Sva hrvatska narječja su slavenska i pripadaju zapadnoj grani južnoslavenskih jezika. Srodna su sa slovenskim, a posebno bliska sa govorima Crnogoraca i Srba. Hrvatski jezik obilježavaju tri narječja- čakavsko, kajkavsko i štokavsko, koja se prožimaju i to je vidljivo u nekim elementima tradicionalnog nazivlja i u osobnim imenima, a vodi zajedničkoj identifikaciji. Prvotna raznolikost i razmještaj hrvatskih narječja samo se nepotpuno razabire iz današnjeg stanja, koje je proizašlo iz velikih premještanja stanovništva u doba turskih osvajanja. Hrvatska narječja prvotno su se pokazivala kao čakavsko, kajkavsko i zapadnoštokavsko, dok je istočnoštokavsko bilo zastupljeno samo uz krajnje istočne, rubne dijelove Hrvatskog naroda. Kasnije se na području gdje se danas dodiruju Hercegovina, Srbija i Crna Gora počeo razvijati novoštokavski koji obilježava pomak naglaska za jedan slog prema početku riječi s uzlaznom intonacijom pomaknutog naglaska. U deklinaciji imenica izjednačuju se dativ, lokativ i instrumental uz gubljenje originalnih oblika (umjesto prvotnog dativa „ženam“, lokativa „ženah“ i instrumentala „ženami“ dolazi novi oblik- „ženama“). U velikim seobama Hrvata i Srba na zapad, posebno u doba turskih osvajanja, novoštokavski je "progutao" stari, zapadni štokavski i uveliko promijenio hrvatski tradicionalni jezik što je vidljivo i danas. Kajkavski se postupno proširio na jug na račun čakavskog, dok je puno silovitije štokavski potisnuo čakavski i kajkavski na zapad.
Hrvatski se jezik u književnosti oslonio i na latinski i na staroslavenski, te je razvio vlastitu izražajnost i svi pokušaji da ga se stave pod "srpsko-hrvatski" ostali su bezuspješni zahvaljujući upornosti i nepokolebljivosti Hrvata u borbi za svoj jezik.
|