Jučer sam se do dugo u noć zabavljao uništavajući si dišne puteve, a sve zbog loše izvedene izolacije aparature.
Najlakši način za dobiti amonijak je da se isti kupi. Kako se nikad nisam potrudio tražiti način da ga kupim, to sam ga krenuo slagati sam.
Za litru 35%-tne (koncentrirane, takoreći i zasićene) otopine amonijaka treba oko 1300 grama uree, oko 6,5 dL destilirane vode i aparatura za destilaciju koja
dobro dihta. Moja je izgledala
ovako i nije dobro dihtala pa mi je trećina amonijaka završila kojegdje.
Urea se uspe u posudu koja će se grijati a cijev koja iz nje vodi se spoji na posudu s vodom. Cijev (šlaf) je bolje ne uranjati u vodu.
Kad se urea grije, prvo se rastali, a onda lagano zavrije raspadajući se na amonijak, biuret, cijanurnu kiselinu i polimer cijanske kiseline. Kad sav materijal postane bijela krutina, grijanje više nije od koristi.
No, posao nije gotov. Ako ste imali staklenu posudu, možete ju otpisati jer meni je tek
ovo pomoglo pri razbijanju. nusprodukt malo
podsjeća na sir.
A
produkt još nije na sigurnom. Treba neka bolja flaša. :