[filozof30]

arna - rekao bih da mi zapravo nemamo pojma što je to Bog i koji su njegovi atributi, a definicija duhovnosti koja mi se svidjela je ova: "Kada govorimo o duhovnosti, mislimo upravo na to: zaboraviti naučeno, zaboraviti gotovo sve što su vas naučili. Volja da se zaboravi naučeno, da se sluša." (Anthony de Mello - Svjesnost), zbog čega bih rekao da je duhovnost bliža filozofiji (koja pita), nego religiji (koja tvrdi) i vrlo čovječna - tj. kada čovjek sebi dopušta da "zna da ništa ne zna", kad je otvoren za stjecanje novog znanja. Bogu, kao tvorcu je svojstveno znanje, čovjeku je svojstveno neznanje i kad netko iz opreza prema svom neograničenom neznanju, postupa tolerantno, otvoreno, bez predrasuda onda za nekoga mogu reći nešto kao da je duhovan - odnosno široko otvorene svijesti.

Nešto kao duh mi je sumnjivo, to zapravo odbacujem, pa tako i pojam izveden iz njega, ja bi isto pričao o svijesti i svjesnosti, a ne o duhu i duhovnosti, a uzimati to dvoje kao sinonime ide u korist religije, koja stvara nekakav duh, a tijelo počesto proglašava manje ili više nevažnim, počesto potrebe tijela grešnim itd. ... Rastavlja se čovjeka napola. Tako bi rekao da religijama nedostaje duhovnosti, tj. svjesnosti, a prisutno je viška fanatizma, sljedbeništva, prijetnji, straha, čak se i "zapitkivanje" gdjegod označava kao nešto negativno i zbog toga su mi odbojne - dakle suprotne osviješćavanju, lišene pod parolom "vjere" - "duhovnosti" ako bi je tako mogao nazvati - međutim duhovnost u okvirima religioznih ipak pokazuju mnogi svećenici, i za nju ostaje mjesta zbog dvosmislenosti i nedorečenosti u okvirima raznih religija - u okvirima "svetih" spisa i zastarijevanjem jezika, izraza, konteksta vremena u kojem je što izrečeno, učinjeno itd. Molitve i obrede dovodim u vezu s duhovnošću samo utoliko koliko i ako oni pomažu oslobađanju svijesti od opsjednutosti materijalnim problemima i sličnim, ako smiruju svijest, ali opet ih vidim štetnim ako su samo sredstvo da robovanje tim problemima zamijene robovanjem religioznim strahovima i dogmama...

Navodnu "ljubav prema svemu", koju Pray spominje (a ne shvaćam kako i zbog čega je želi razdvojiti od panteizma?), doživljavam sam kao logičan izbor. Ali ne kao pitanje ljubavi već pitanje straha. Bilo što oko nas, ako se nalazi u stanju neugodnog trpljenja (bilo to biće, stvar ili Bog!), em je neugodan prizor za nas, a s druge strane možemo pretpostaviti kako svako nezadovoljstvo traži načine da se neutralizira, uništi, da prijeti reakcijom, kojoj s obzirom na stanje nezadovoljnog ne možemo pretpostaviti tijek - čime je potencijalna prijetnja nama...