Quote:
Cranesbill kaže:
Ne bi mi palo na pamet da tražim išta od imovine mojih roditelja dok je jedno od njih dvoje živo. Kako god ta priča završila, to je NJIHOVA imovina i ja na nju nemam pravo.
Ja im ni na koji način nisam pomogla da imaju to što danas imaju i od kuda mi pravo zahtijevati išta od toga?
Tek kada oboje budu pokojni, mogu krenuti s planiranjima i izračunima koliko sam naslijedila.
Sve ostalo je lešinarski.
Čak računam da ću ja otplatiti dug onog koji bude pokojni jer vjerojatno drugi roditelj s malom mirovinom neće moći.
|
Sve je super dok je sve idealno. Pa je u biti svejedno jel ide samo drugom roditelju ili i djeci, koja na kraju nasljede od tog roditelja ako je išlo samo njemu.
Međutim život piše romane : ana žube : i svašta se događa.
Teoretski, roditelj koji ostaje može to nasljedstvo ostaviti/prepisati/pokloniti kome god želi, a to ne moraju biti djeca. Može prodati, rasprčkat novce, može svašta. Pa se oni kasnije moraju izboriti za ono što im rođenjem pripada. Da se to izbjegne, zakon daje sasvim elegantna rješenja. I nisu nimalo lešinarska.