[Nur Gatrhan]

Pročitao Words of Radiance, drugi roman iz Sandersonovog serijala The Stormlight Archives. Prekopiraću svoj review sa Goodreads-a, tamo sam se baš nasrao.

SPOILERS, SPOILERS EVERYWHERE!

Uf, ne znam odakle da počnem. Prvom romanu iz serijala dao sam peticu, al onu peticu što profesori daju na kraju prvog polugodišta pa ti kažu i da je nisi nešto zaslužio, al da u drugom polugodištu opravdaš očekivanja jer potencija svakako ima. Ova knjiga je, međutim, zakazala u drugom polugodištu i na kraju jedva dobila prolaznu ocjenu. Za početak, ovo je predugačko, 1000 stranica koje bi se bez po muke mogle skratiti za nekih 300 stranica pa bismo sigurno dobili kompaktnije, zanimljvije i bolje djelo. Čak mislim da su se ovaj prvi i drugi roman, kada gledamo po radnji, mogli ukombinovati u jedan, što nas dovodi do drugog problema - jako malo stvari se dešava, održava se status quo i tek pred kraj romana dolazi do neke značajnije promjene. Međutim, i te promjene su potpuno predvidljive (čak mi je ovo možda i najpredvidljivji Sandersonov roman), tako da se ja uopšte tokom čitanja nisam pitao šta će se dogoditi već samo kako će se dogoditi ono što svi očekujemo da će se dogoditi. Npr. kod onog kečerskog fajta za shardplates (stvarno je kečerski, sve sam očekivao da će i John Cena uletiti na borilište i razbiti Adolinu stolicu od leđa, sa svim tim silnim uletanjima u ring i prozivanjem na kraju meča) znamo da će Adolin pobjediti, samo još ne znamo kako. I svaki put kad pomislim, očigledno je da će se to desiti, upravo se to i desi. Štaviše, jedini nepredvidivi moment u čitavom romanu je kad Adolin ubije Sadeasa, ali ni to nije dobro izvedeno pošto razvoj Adolinovog lika uopšte nije naslućivao tako nešto, a Sadeas je dobar negativac i jedini kojem se živo jebe za kraj svijeta već je vođen željom za moći, dok svi ostali kao nešto čekaju apokalipsu i svoja loša djela opravdavaju sa tim nekim tough izborima koja će na kraju, eto, spasiti svijet od propasti. Ma idite više u... Worldbuilding sam hvalio u prošlom romanu, ali sad mi je već i to isfurano, Shattered Plains su najneatraktivnije mjesto za smještanje radnje, čak mi je čitav Roshar baš gadno mjesto, moram priznati da mi fale pašnjaci, šume i livade, pa i kad se ništa ne dešava barem mogu da uživamo u opisima prirode. Dva čitava romana smještena na Shattered Plains, gdje su skoro svi glavni likovi na istom mjestom, su mi nepotrebna. I dosadi brzo. Sve je pusto, puno kamena i nekakvih crab-lizard stvorenja kako bi Wit rekao. Parshendi su zanimljvii, ali na kraju ispadnu totalno bezveze i ne pruže nikakav otpor, jeste da prizovu Everstorm, ali opet, olako su izgubili bitku i ako su oni Voidbringersi onda su mi baš loši negativci. S druge strane, neki djelovi svjeta su stvarno sjajni (Reshi Islands, Purelake) dok su mi neki očajni (prije svega mislim na Azir koji mi djeluje preparodično za ovakav roman sa njihovom silnom papirologijom i birokratijom, i ne mogu zamisliti da ovako nešto funkcioniše u nekom, ajmo reći, koliko toliko normalnom svijetu). Flashbackovi su lošiji nego u prvom romanu, a konaćan plot twist je baš očigledno postavljen te se samo čekao trenutak kada će se otkriti nešto što je trebalo da svi dotad shvate. Ovakim tempom mislim da ćemo u šokantnoj završnici sedmog romana saznati da je Shallan ubila i svoju tetku od babe. Sve ostalo u flashbackovima mi je vrijedno zaborava, a sam Shallanin lik mi je previše light hearted, ajde kontam da ona sebe laže i ne želi da se prisjeti ali opet... Vidjećemo u trećem romanu. Ljubavni trougao je zanimljiv, neka malo sapunjarenja, bar je zanimljivo. Eto, još jedna stvar koju nisam očekivao. To su sada ukupno dvije. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi neki eventualni ljubavni obrati mogli utjecati na sudbinu čitavog svijeta. Kaladin kao lik je ok, u nekim poglavljima mi je baš drag, u nekima mi baš ide na živce, ne mogu još da se odlučim. Ona čitava stvar oko časti i spašavanja kralja mi je bullshit (iako kontam da su to neka viteška načela) i mogu zamisliti kako bi ovo kod Martina završilo. Veliki problem je što imamo par glavnih likova, i znamo da su to glavni likovi, i tokom čitavog romana dolazi do okršaja između njih (naprimjer Szet vs Kaladin, Adolin i Dalinar, Eshonai vs Adolin, Szet opet protiv svih ostalih, pa na kraju sam protiv Kaladina) i očiglednoj je da se Sanderson ne želi riješiti niti jednog od njih, pa kad ovi likovi uđu u sukob samo čekaš da vidiš šta će se to ispriječiti i prekinuti fajt. Jako nezanimljivo. A čitava radnja djeluje previše unaprijed određena (kao i u čitavom Cosmeru) te svi nešto igraju neke velike igre kako bi postigli nešto što je unaprijed predviđeno ili je neko proročanstvo u pitanju. Nema haosa, nema nepredvidljivih situacija, sve je hirurški precizno određeno. Jebem ti takav svijet u kojem Taravangian može predvidjeti sve događaje (znam da je bio silno pametan toga dana, ali opet...) Još sad Renarin može da vidi budućnost. A meni se čini da ću se u svim tim kombinacijama izgubiti (Sanderson vjerovatno neće, pa će uspješno zaokružiti čitavu priču kako je uradio i sa Mistbornom, ali nama čitaocima će biti potrebno da barem dva puta pročitamo serijal što mi definitivno ne pada na pamet, jednostavno predugačko je, nemam živaca za to). Opet, od serijala ne odustajem, i očekujem da će treći dio biti bolji, treći roman je fino postavljen, reklo bi se školski, možda i previše školski, i sad me stvarno zanima šta će se desiti. Izvježbali su se ovi pisci u dobrim cliffhangerima. I da, u onom zadnjem poglavlju Sanderson priča izgleda sam o sebi? Veliki zabavljač ili tako nešto :kolutanjeočima:

Uglavnom, slaba trojčica na kraju drugog polugodiša, ali opet, imam izvjesna očekivanja za treći (iako po broju stranica vidim da će i to biti predugačko).