|
znala sam ja jednu takvu, ta nikad istinu nije rekla a pričala je stalno i vjerovala u to što priča, mjesecima o tome kako nju svi bare i traže broj mobitela ali ona svog dečka nikad ne bi prevarila, a vidili smo ju par puta, ali 'nismo dobro gledali', pa onda priča kak su joj svi u obitelji teeeško bolesni i na samrti,kako su profesori u srednjoj nepravedni prema njoj i kako je prehodala 60 km jer nije bilo busa taj dan kad je imala popravak a naučila je naravno sve...i hrpa takvih nekih priča ali kad je izjavila da su ona i njeni (na samrti) roditelji sami izgradili dvokatnicu za 2 tjedna puko mi film i onda sam joj stvarno rekla da prestane srat, jebote, studiram građevinu i ne moš mi to pričat i onda sam raspravljala s njom neka 2 sata dok nije histerično počela plakat kak nju niko ne voli i niko joj niš ne vjeruje i take neke izvlačeće fore...eh, odtad ju ne viđam baš, iako smo bile susjede u to doba, sad je udata i ima djecu, koliko čujem još je takva, možda se nisam trebala petljat ali mi je bilo fascinantno koliko je ona uvjerena u svoju priču, mislim da takvim ljudima jedino stručnjaci mooožda mogu pomoći.
mičem se od takvih.
|