|
Imam fibromijalgiju već 3 godine.I čim počnem pisati o njoj ili razmišljati kako mi je,padnem u duboku depresiju.Razmjena iskustava se svodi na zatvoreni krug, kao u Danteovim krugovima pakla...svih boli,sve boli,osjećaj je da se netko sa nama iživljava,malo trga tijelo,malo psihu,nema prestanka, a sa ljudima oko sebe mi je u stvari najteže,jer koliko god bi svi htjeli pomoći,umorim se od objašnjavanja da mi ne mogu pomoći,da nema ničega što bi me bar na dan maknulo iz te proklete bolesti.ujutro se dižem tako da se borim sa sobom i "vičem" na sebe da se pomaknem,jer toliko zajedničkih jutara sa bolovima i bezvoljnošću mi je u stvari otkrilo da je problem zaista negdje duboko u glavi.Jer,da me zista nešto boli-to bi moralo kulminirati,a ja se ili izlječiti ili raspasti.To je zaista kao neka "fake" bolest,i to mi je jedina nada da tako o njoj razmišljam.Kad se samo sjetim koliko sam puta sama masirala svoje mišiće (ruke su mi se produžile vjerojatno) i uspjela sam tu perfidnu bolest maknuti bar tren od sebe.Ne znam da ste i vi imali bolove u leđima koji bi prošli tako da se izmasirate,ili čučite pod tušem pola sata...
Ovih dana sam pobrala gripu, a nisam ni skužila da ju imam dok temperatura nije skočila na 38,7....kad te stalno boli,teško da ćeš primjetiti manju bol...kao neka gradacija.Bože kako mi se zaista ne da pisati o nečem tako ružnom kao što je fribromijalgija, ali sam dužna napisati svim onim ljudima koji traže po net-u i "guglaju" kao ja...jer znam da svi žele bar jednom negdje doći do rečenice u kojoj piše,da, postoji lijek.
Moja mi je doktorica preporučila da si 10 noći za redom "priuštim" malo sna sa blagim sedativima.Nakon dužeg razmišljanja,uzela sam i relativno se naspavala,jer nisam nikad bila sklona sredstvima za smirenje pa mi je to bio problem.Prije dvije godine neurolgica mi je dala antidepresive...izdržala sam s njima 4 dana...nisam spremna biti na AD do kraja života.
Evo,sve su ovo samo crtice iz života još jedne tužne FM pacijentice.Najbolje od svega,dođu trenuci kad mi je lakše,a onda budem kao navijena-mogla bih otrčati do Mjeseca i nazad :-) i tada znam odmah skovati neke planove za budućnost-koji ubrzo nakon toga i nestanu.No,prošle se godine potrefilo da sam učinila nešto što nisam mislila da mogu-kupila avionsku kartu i nestala na tjedan dana od svega.Ono,kao znam da ne mogu puno za sebe, i onda si dam zadnju trunku snage i naprvim nešto u inat toj bolesti.Valjda imam još volje, ali vidim da je i to već pri kraju.Pozdrav svima!
|