|
Nemojmo mješati molitvu s mišlju. Nije nam uvijek potreban um da bi molili.
Um je često prava prepreka za molitvu. Molimo srcem, a ne umom, baš kao što glazbu slušamo ušima, a ružu mirišemo nosom.Razlog zašto Božju prisutnost ne doživljavamo jasnije je u tom, što smo previše navikli da sve pojave očekujemo izvana. A ovo dolazi iznutra. Toliko smo okrenuti vanjštini i pažljivi samo na vanjske dojmove, da nutarnje poticaje i glasove gotovo i ne razabiremo.
Zamišljamo, da bi se Bog za razgovor s nama trebao poslužiti stvarnim glasom, koji bismo mogli čuti izvana, ušima. A ako na neki način Božju prisutnost u sebi doživimo, držimo da smo to mi sami, i opet Boga ne prepoznamo. Ne uočavamo, da u središtu svoga bića nismo mi, nego netko Drugi. Naš vlastiti identitet je taj Drugi. Tek kad se u sebe okrenemo, bacamo se u Božji naručaj.Važno je sve donijeti pred Boga u molitvi.
Za dobru komunikaciju s Bogom potrebno je otvoriti svoje srce, biti spreman učiti, mijenjati se i slušati Božji glas.
Svaka molitva mora biti nutarnja, tj. izvirati iz srca i biti proživljena.
Vanjska, odnosno izgovorena molitva samo treba biti odraz nutarnje pobožnosti.
__________________
"Tijek događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo,
ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas."
|