|
Zanimljivo, ova tema me pogurala u putovanje u prošlost, što i nije loše obzirom da rijetko tamo zalazim.
Kopam i kopam, al' moj susret sa "prvom ljubavi" nalazim tek u petom osnovne.
Naselje mojeg djetinjstva je smješteno pored maksimirske šume između dva svijeta, Markuševca kao prigorskog mjesta gdje su upitne rečenice počinjale sa "kuj" i gornje Dubrave, uglavnom naseljene ljudima sa svih strana hrvatskog govornog područja. Danas je to cjelina grada Zagreba, u prošlosti predgrađe. Selo sa kokicama i pokojim pajcekom.
Činilo ga je par kuća popikanih uz prašnjavu cestu. Kanalizacija je bila otvoreni potočić koji je omeđivao dvorišta od puta. Stojadini, fićeki i pokoji orginalni fiat. Jedan tata je imao peugota, to je bio vrh.
Bilo je mirno i mi djeca smo tu uličicu smatrali svojim osnovnim mjestom za igru. Naš svijet.
Škola sa nazivom nekog partizanskog heroja nalazila se sjevernije tri autobusne stanice. U Mjestu. Namjerno sa velikim slovom. Tamo smo nosili naziv "dotepenci". Primjetio sam da je starije dečke iz moje ulice to dosta smetalo i nekako kao da su ulagali ekstra trud da se svide isključivoj sredini. Njihov svijet.
Ja to nisam primjećivao u svojem razredu. Bar ne tada.
Ali nešto ipak jesam. Bolje rečeno nekoga. Evo dok pišem smiješak vadi te nevine emocije i sjećanja, a mutna su. Kao da su svi događaji u mom životu kasnije, zakopali onog malog sretnog dječaka koji se oduševljavao jednostavnim stvarima. Te bademaste smeđe oči i tamno smeđa kosa do uha. Snimio sam je pod velikim odmorom, bila je mlađa od mene. Razred ispod. Godište mog najboljeg prijatelja Franje. Njega sam isto jako volio. Volim ga i sada, znam ga sanjati ponekad'. On još živi u toj ulici mojeg djetinjstva. Ne čujemo se danas. Volio sam i njegove roditelje koji su na neki način bili bliži mojim ex hipijevcima nego što su to bili od ostale djece.
Ostatak društva, mahom sve stariji dečki nisu znali za moju tihu patnju. To je bio dio mojeg srca koji sam dijelio samo sa svojim Franjom. (cerek)
Stalno sam je promatrao. Nekak' mi je to onda bilo dovoljno. Ili nije? Ma nije....stalno sam maštao o susretu, htio sam joj izraziti neš', valjda izrecitirati da mi je najljepša cura na cijelom svijetu. Ali nisam. Čekao sam nekog vraga, neki slučaj, tko će ga znati. Znam samo da sam njeno lice nosio u san svaku večer.
Jedan dan je došla prekretnica, jedna od mnogih koje su me slijedile kasnije, a u ovom slučaju preseljenje na drugi kraj grada.
Plakao sam, onako satima....nije samo radi društva iz ulice koje mi je bilo dio moje osobnosti, nego i zbog nje.
Iz tog plača izrodila se odluka. Moje prvo ljubavno pismo.
Znao sam ići stanicu niže sa svojim best frendom uz prometnu cestu samo da bacim pogled na njenu kuću i ogradu.
Napisao sam pismo, nažalost ne sjećam se riječi. Znam samo da sam utisnuo svoje osjećaje, sve to sa crvenim i plavim bojicama.
Franjo mi je bio podrška u odluci da joj ostavim na ogradi taj manifest nevinih dječjih osjećaja. Još se sjećam kako smo trčali kada sam presavinuti papir (bez kuverte) ostavio na betonskom stupu šalova. U stilu krađe jabuka pored kuće sa čangrizavim didom i bakicom koji je imao zračnu pušku.
Kasnije u životu sam znao ispijati kave, bogami i pive po okolnim birtijama u tom Markuševcu.
Ali nikad je nisam više sreo. I da, malo je šepala koliko se sjećam. Ali te duboke smeđe okice..............
Morat' ću otići na pivu sa svojim ex best frendom Franjom, da mi pomogne osvježiti sjećanja. A ima ih.
|