[pbeatz]

Ona je bila sve sto sam mogao pozeljeti i jos uvijek ne razumijem zasto to nije bilo dovoljno iako je bilo i previše. Ponekad čak ne razumijem od kud meni pravo tj tko se usudio uopce darovati mi poziciju iz koje ja odlučujem dali ja nju želim ili ne. Jer ona je bila u svemu bolja od mene, iako to nikada nebi rekla niti primjetila no ja sam znao al' joj nikada nisam rekao. Bio sam tek običan balavac, više balavac nego mlad, koji je uvijek mogao računati na nju i ne znam dal mi je to odgovaralo ili mi se činilo prelako..

Upoznavali smo se pola godine. Nasli bi se na istom mjestu, slusali istu muziku, plesali bi .. naravno, bez da se znamo. Jednostavno nam je pasalo da smo jedno pokraj drugog. Tu i tamo bi se pogledali,nasmjesili i nastavili se druziti sa svojim mislima (ustvari naravno razmisljali smo jedno o drugom i uzivali u tome sto ne znamo nista jedno o drugom i kao da smo nekako po dogovoru odgađali taj trenutak kada ce se jedno od nas dvoje obratiti ovom drugom..)


Bio sam sretan kada bih izasao van i opet ju sreo u klubu, izlazak mi je odmah bio 500x bolji a i njoj su se oči uvijek zacaklile kada bi nam se pogledi sreli, prštalo je oko nas.. sjaj, uzdah i osmjeh. Uvijek je iznova fasciniralo i bilo prezanimljivo znati da imas nekoga koga nemaš. Mozda je i to sve skupa bila pogreska od početka, mozda smo predugo inzistirali na distanci ne želeći išta pokvariti ..


Naravno nije se dogodilo da nikada ne progovorimo. Oboje smo strasno voljeli glazbu i to nam je bila prva poveznica pa tako i tema. Ona više nije netko koga imam a nemam niti netko koga ne znam. Ona je sada Petra. Malena zgodna Petra. Lijepih očiju, sitnog ali skladnog tijela,duge crne kose koja se spustala sve do guze. Bila je vrlo inteligentna, zabavna i zaljubljena.

Ustvari prva i jedina osoba koja bi meni divljem, odgovarala. Imala je način tj nije ga imala nego je jednostavno bila takva da mi nesto kaze a ja se smirim, poslusam. Pasalo mi je kako se ponaša prema meni, kako svojom preciznom vagom baci točno onoliko tona i riječi koliko treba da sutim. Iako sam osjecao da sam ''jači'' od nje ili da je ona više zaljubljena i znao da mogu nekako što hoću, nikada to nisam izabrao.. jer to je bila ona.


Pošto se naš ples pretvorio u zagrljaje i poljupce, tišina u razgovore, sve ono što nismo znali sada smo znali. Na red je dosla i tema dali bi mi trebali biti cura i dečko. Nije doslo do onog klasičnog pitanja - e hoćeš li biti? Nego je jednostavno tema dosla sama po sebi. Ona je odlučila da ne želi vezu jer joj paše ovako, da se vidimo kad se vidimo a uvijek se vidimo i jer nema vremena za vezu jer studira. A ja ionako nisam ustvari niti znao što je veza i koliko vremena treba za nju.

Dobio sam Petru i gratis svu slobodu. I s vremenom ona je postajala sve zaljubljenija a ja sve slobodniji. Nisam se znao nositi sa time sto nekoga imam, nekoga kome je stalo do mene, tko je uvijek tu. Nisam shvacao izazov a izazov je ono što privlači dečka u dvadesetim godinama. Ja sam odtrčao za izazovom a ona je to prihvatila jer mi je sama ponudila slobodu. Bilo joj je teško i znao sam da joj je teško no moje misli su otišle jednim drugim vozom jednoj drugoj ljubavi..


Kada je ta ljubav pukla, ona je još uvijek bila tu.. sa istim sjajem, sretna jer me dočekala.. iskrena.. bilo joj je žao što mi je dala onu slobodu.. plakala je.. poljubili smo se opet, nakon godinu dana .. ona mene jer me voli a ja nju jer sam joj se divio. To me sve zbunjivalo.
Nije više moglo biti isto, jer sam osjecao krivnju što sam uopće otišao a pogotovo jer sam otišao nekome tko joj nije niti do koljena..


Vrijeme je napravilo svoje.. uvijek je se sjetim, znam da je dobro jer je dobra i ne zasluzuje nista manje od biti sretna.


Ona će zauvijek biti lijepa uspomena, cura koju ne smijem zaboraviti kako bih nekoga mogao naučiti nešto od onog što je ona naučila mene i jedna prava al ne prava ljubav ili ipak prava, ne znam...





Ovim putem pozdravljam Petru.