|
Kad god se sjetim mog Nepravog, ni dan danas nisam načisto je li on možda bio Pravi kojeg mi je Svemir poslao u krivi čas. Oboje s istim ožiljcima iz prethodnih veza, oboje željni ljubavi, oboje istraumatizirani manjkom iste, oboje izmrcvareni grižnjom savjesti zbog netom završenih prošlih veza u kojima smo, opet oboje, teška, najteža srca ostavili svoje bolje polovice jer smo znali da to nije to.
U njegovim očima vidjela sam svoje snove i čežnje, u njegovom zagrljaju osjećala se sigurno, ali ponekad, samo ponekad, u istim tim zelenim očima u koje sam tako često krišom zavirivala nadajući se da ću naći pripadnost, nailazila sam na zid. Strašni, debeli, neprobojni zid. Ja nisam bila ta.
Često ga se sjetim u svojim lutanjima i previranjima. Je li baš moralo tako, eh da smo se kasnije sreli, i sve ono što se čovjek pita kad je na dnu i sam.
Da, vratio me u život moj Nepravi, bio je tu kad mi je najviše trebao, nadahnuo me, vratio mi nadu i onda onakvu izranjavanu dokrajčio svojim odlaskom. O, kako sam bila hrabra kad me ostavljao! Ja sam njega tješila, smirivala, govorila mu da će u meni uvijek imati prijatelja.... Htjela sam ga poštedjeti grižnje savjesti što me ubija, glumila život dok me preplavljivala smrt; o da - bila je to uvjerljivo najteža uloga na mom repertoaru....
I danas ponekad sretnem svog Nepravog. Sretan je. Oženjen s Pravom. Sretna sam i ja zbog njega.
Premda jedan djelić mene i dalje žali što to nisam mogla biti ja.
|