[Templarski red]

Šetnja parkom... u nepoznatom sam gradu, u drugoj zemlji. Kiša sada tek rominja, a padala je gotovo čitavu noć i dobar dio dana. Pokušavam biti što jednostavniji u razmišljanju i opažanju. Veseli me guranje vode sa naslona klupe, onako ispočetka polako, a onda se sve završava naglim trzajem i tisuću kapljica poleti zrakom.

Sigurno znate onaj osjećaj pod prstima i dlanom kad brzim pokretom ruke prelazite po mokrom krovu automobila ili po glatkom rukohvatu natopljenje ograde. I taj zvuk... da, to me baš veselilo, onako iskreno. I to me potaklo na razmišljanje, ali sam uspio zadržati onu prvotnu jednostavnost misli, naravno, ne prestajući gurati vodu sa naslona.

Razmišljao sam o tom unutarnjem u nama iz kojeg proizlaze sve naše akcije. O tim prekrasnim hramovima u koje rijetko koga puštamo, jer kao drugi ne mogu to shvatiti ili neće razumjeti. A toliko je tih prekrasnih hramova prepunih oslikanih zidova, smirujuće glazbe, opojnih mirisa, zdjela punih svježeg voća, savršenih skulptura u slavu čovjeka. Toliko ih je... prekrasnih, ali i prazih.

Tek svećenici i svećenice, bez hodočasnika. Kome... za koga? S druge strane taj vanjski svijet prepun opasnosti. Strahova koje smo si sami usadili. Blokada koje su srasle s našim bićem, gotvo postavši naše tkivo... Naravno ne treba ići u drugu krajnost, pa sve to prtvoriti u prometne užurbane kolodvore.

Razmišljao sam kako treba uskladiti ta dva svijeta. Kako treba pustiti ljude u hramove, pa čak i ako će to narušiti naš dizajn. Nužno je hodnike hramova napuniti glasovima ljudi. Naravno nekim posebnim obredima i svetkovinama darivat ćemo samo one, nama posebne.

I tako sam ovu prekrasnu kišu u jednom parku koji je bio samo moj, dodire mokrih naslona klupa, miris kiše i biljaka, zvuk kapi po lišću i lokvama poklonio jednoj grupici kineskih turista koji su čamcem panoramski razgledavali grad. Skočio sam na klupu i mahao im. Mahao sam iz sve snage i oni su ispočetka zbunjeno gledali, da bi me potom snimali, a tek onda sporadično počeli su mahati.
Ja sam i dalje vitlao kišnim zrakom objema rukama i oni su se stali smijati, upirati prstom i sve jače i odlučnije mahati. I onda kako je brod odmicao, odlučio sam ga pratiti koliko je staza u parku to dopuštala. Trčao sam usporedo sa obalom i brodom, mašući i vičući. Svaka lokva je bila moja i moj hram bio je pun ljudi i glasova. I oni su sad već mahnito skakali i mahali. Nešto su i dovikivali na svom jeziku. Da... oni isti stisnuti i do grla zakopčani Kinezi.

Skrenut sa planiranih puteva, neposredno nakon rastanka sa kineskom posadom koja je iz daljine i dalje mahala i klicala, još topla daha i uzlupanog srca, sreo sam kolegicu koja je pauzu kratila šetajući uz izloge, pazeći na svaki korak, kap i lokvu. Naravno da smo popili čaj saznavajući jedno o drugom više u tih pola sata, nego u 11 godina prilično prisne poslovne suradnje.

Hoću reći... ako vidite neku skupinu Kineza, ne okljevajte mahnuti im, jer možda su to upravo oni moji Kinezi, a možda to budu neki vaši mornari spremni za plovidbu, ukoliko ste i vi spremni.