Quote:
Agica kaže:
Moze se svojom slobodom i Bogu reć ''da'' jer postoji i naravna spoznaja Boga. Odnosno čovjeku je moguće svojim umnim naporom doć do određene spoznaje o Bogu tako da nije nužno da u životu svakog vjernika prepoznajemo očite nadnaravne intervencije.
Ako promatramo sav stvoreni svijet teološki onda je Bog isprepleten u svim segmentima života. On nije Bog koji je jednom stvorio svijet i sad se svijet sam održava.
Govor o ljudskoj slobodi ne podrazumjeva apsolutnu slobodu u nekom filozofskom poizmanju već ljudska sloboda podrazumjeva sposobnost za činjenje dobra. Ostvarenje svoje slobode u punom smislu nalazimo u Bogu. Smatramo da se ljudska sloboda suzava sto je čovjek dalje od Boga.
Apsolutnu slobodu i ''biti u mogućnosti za nešto'' mozemo pripisivat samo Bogu.
Unutarnje nagnuće prema dobru je puna sloboda čovjeka. To nije izbor izmedju dobra i zla- takav izbor je nekakvo po meni moderno tumačenje izmedju dualizma i nominalizma gdje imamo 2 jednakovrijedna pola- dobra i zla i ljudsku slobodu iznad toga koja odlučuje za nešto.
Do apsurda dolazi kad čovjek pokušava na analitički način pristupit tom nauku jer teško je obuhvatit svako zašto i zato. Jednostavno to je nešto što nema kraja- događa se to da upadamo u jednu petlju iz koje je jedini izlak u besmisao- odnosno dodjemo do pitanja- čemu sve to?
Svaki vjernik dozivljava takve krize koje mogu trajat duze ili kraće al svi ih imamo i sve su slične- al to je cijena razmišljanja.
Tko nije upao u krize i ponekad teško nalazio smisao postojanja i sebe i Boga i milosti odozdo i ljudske slobode odozdo- taj nije ni razmisljao.
Činjenica jest da uz sav naš trud i napor Bog će u svom dijelu ostat uvijek misterij, nedokučiv- ipak je Bog bezuvjetan- i naša misao ga ne moze obuhvatit jer smo uvjetovani.
Skrušeno prihvaćanje svojih ljudskih ograničenosti i da um ne moze misliti više od onog koliko je u mogućnosti - to oslobađa- pročišćava um i otvara srce.
|
Nemoj se ljutit, ali tvoje vlastite teologije me ne zanimaju. Slušajući takve kao što si ti (nažalost i među svećenicima, pa i apologetima), koji slažu teorije kako im paše u tom trenutku, čovjek dođe do toga da povjeruje jednome jedno, pa mu dođe drugi i kaže nije tako nego ovako. On se pri tom pozove na jednog sveca. A onaj prije se pozivao na drugog. I na kraju ne znaš ko pije, a ko plaća.