[pronađena]

LongHorizons kaže:

To što kažeš, da je dobro vjerovati u nešto, vrlo vjerojatno je istina. Jer primjetila sam da su neki ljudi oko mene, koji čvrsto vjeruju u nešto, sretni. Definitivno se čine puno sretniji od mene. Ta njihova vjera ih, da se tako izrazim, "drži". No kod mene je problem što mi se ništa ne čini dovoljno uvjerljivo, jednostavno sam takva, i čini mi se da me nikakva uvjerenja/stajališta ne mogu (sasvim) zadovoljiti. Sve mi nakon određenog vremena počne djelovati nekako neuvjerljivo i "predaleko" da bih to mogla stvarno osjetiti. A kad ti je nešto "neopipljivo", onda normalno da počneš sumnjati u to.

Sumnje su normalne. Zato to i zovemo vjera, a ne znanost.

No usprkos svemu, svakodnevno se pitam GDJE je dušica mog dragog mačića, mog malenog anđela, za čiju se smrt krivim.
Je li mu duša negdje izgubljena ili zatočena tu na Zemlji zbog moje tuge za njim i zbog toga što ga ne mogu "pustiti" i oprostiti se s njim? Zbog toga što živim u ogorčenju, neprihvaćanju i poricanju onog što mu se dogodilo? Ili se možda stvarno reinkarnirao u neku drugu macu? U tom slučaju, pitam se bih li ga prepoznala, da dođe k meni?
Eto, takva pitanja me muče i proganjaju svakodnevno.

To je čest problem. Teško nam je otpustiti. Ali hoćeš s vremenom i tada ćeš se sjećati samo ljubavi prema njemu.