Quote:
želim_mir kaže:
Ono još teže, barem meni, su situacije tipa dječji rođendani, gdje se nađemo nas dvije među još deset parova sa djetetom – e to mi teško pada. Obitelj, ona prava, mama, tata i ona. To me rastužuje. Ja sam odrasla sa prekrasnim roditeljima i boli me svaki dan kada znam da moje dijete neće to imati.
|
Nisam samohrani roditelj, nisam zapravo jos ni roditelj, ali sam kcer samohrane majke, nije situacija 1:1 kao kod vas dvije, ja sam svog oca tek sa 17-18 godina upoznala. (Ocito mi je to toliko "puno" znacilo da ne znam ni koliko sam godina tocno imala
) Vjerujem da se ponekad i moja mama ovo pitala, meni kao djetetu nije bilo bas lako kada su me ispitivali zasto ja nemam tatu i druge varijacije na temu. Kada sam prvi put to pitala mamu, nije mi jednu ruznu rijec o njemu rekla samo je rekla da se oni nisu medjusobno slagali. Kasnije kad sam ga imala priliku upoznati bolje kroz par godina, ostali smo doslovno na Vi, a ja od tada zahvaljujem Bogu i svim svecima sto sam samo s mamom odrasla. Kada su ljudi normalni vjerujem da djetetu otac puno znaci i da bude blizu, ali moj zivot s ocem koji nije u stanju zadrzati posao i jedino je kod pijenja alkohola dosljedan bi bio kud i kamo losiji nego sto je bio samo s mamom. Osim toga, upoznavanje njega samo me jos vise zblizilo s njom, jos vise sam bila zahvalna na svemu i naucila ju jos vise voljeti, cjeniti i postovati. Tako da se stvarno ne trreba gristi kada se nadjete uz "klasicnu" obitelj jer to nije uvijek ono sto je najbolje i najzdravije za dijete
