|
Zavaljen na stolicu, sjedim, gledam odraz budale, odraz sebe u prozoru, slušam neku sjebanu pjesmu, kakvu bih drugu jebote.
Kroz glavu sinu misao "šta bi bilo kad bi ta i ta osoba me sada posmatrala, krišom, znala šta radim/ne radim"... klik... to je nemoguće, to je puka iluzija, stvarnost je tako pusta, snovi su tako puni dragih ljudi, dragih u kontekstu da su dragi jer sam si ih ja u glavi takve stvorio, u stvarnosti nisu tako dragi.
Vjerovatno zato u stvarnosti sjedim zavaljen na stolici, u sobi, ne zeleci te stvarne ljude oko sebe, zeleci, jebo ga bog i slovo z, nemam z sa kvačicom na tastaturi, zeleci sanjati, sa vremena na vrijeme usniti lijep san sa idealiziranim ljudima, onda se probuditi u još jedan usrani uobičajeni dan i deverati sa realnim ljudima.
Još sam si rekao koji ću kurac ovo pisati kad sam krenuo pisati, ali u inat sebi ću napisati, napisati u inat onoj budali što viri sa prozora.
Dvadeset milijardi puta sam si u jebenom zivotu uništio potencijalna sitna i manje sitna spontana zadovoljstva sa svojim uberglupim samodijalozimamonolozima gdje sebe pitam "šta će ti to", "čemu to vodi", "svakako je besmisleno", i onda odustanem, odustanem i opet jebeno odustanem.
Proklet dan kada sam se kao jedan od boga pitaj koliko ćaćinih spermatozoida ugurao u materinu maternicu i izmigoljio u ovo jebeno čekajgodoovsko bivstvovanje.
|