Hajde nemoj se pačati u stvari koje ne razumiješ
! Montija je izabrala parlamentarna većina, baš kao i Milanovića, baš kao i Merkelicu, baš kao novoimenovanog japanskog premijera Abea... Prema tome, Monti jest izabran i to u sklopu zakonom definiranog demokratskog procesa... U niti jednom od navedenih slučajeva nisu građani iste izravno birali, već stranačke liste (ili pojedince u izbornim jedinicama), a onda su stranački klubovi ili grupacije izabranih parlamentaraca izabrali vladu sa Montijem, Milanovićem, Merkelicom, Abeom na čelu...
Montija nije izabrao nikakav Napolitano. Napolitano je uputio poziv Montiju da sastavi vladu, a što on nebi mogao bez odobrenja parlamentarne većine!!! Vlada jest bila tzv. tehnokratska, pa što onda? Suština priče jest da je ta vlada, a i sama pozicija Montija bila prihvaćena od strane parlamentarne većine, a koja jest izabrana na izborima... Usporedivo sa dolaskom Montija na čelo vlade, bio bi slučaj dolaska na čelo Vlade Jadranke Kosor nakon ostavke Sanadera... Da li je Jadranka bila izabrana? Nije. No, da li je demokratski zauzela to mjesto? Dakako da jest.
Ovdje ljudi očigledno uopće ništa ne razumiju.
P. S. Kako sreće kada bi tehnokratske odnosno meritokratske strukture vodile zemlju, a ne partitokracija... Osobno, a nakon što je proteklo jako puno vode ispod savskog ili drugih mostova, jasno je kao dan da dosadašnji sustav gdje svatko ima pravo zaokruživatki bilo koga na listiću svake četitri godine, nije nikakva demokracija, već obična glupost. Samo meritokratski sustav može rezultirati uspjehom. Ministra obrazovanja da biraju izravno nastavnici i profesori, ministra zdravstva, liječnici i zdravstvena struka u širem smislu riječi, ministra obrane, profesionalni vojnici, ministra unutarnjih poslova, policajci, inspektori i pripadnici sigurnosnog sustava, a oni će kada budu izabrani, između sebe izabrati čelnu osobu... Dok ne bude ovako, dok ne profunkcionira meritokracija, nema sreće...