znam o cemu govorite,moj tata je umro od raka ,moja baka,moja teta,i tu niej kraj ,u vrijeme kad su mom tati bili zadnji dani ja sam" diagnosticirana " rakom ,bilo je to uzas ,2 djece tada jako male,ali ja jednostavno nisam htjela da vjerujem ,zamolila sam boga da mi dopusti da vidim moju djecu kako rastu ali istinski iz srca zamolila na koljenima ,placuc i gledajuc u nebo ,sljedi operacija i doktori sa nevjerom gledaju u mene (nije rak) svi sretni,nakon godinu od toga opet dijagnoza "rak stitnjace" ali necete vjerovati u meni nesto mi govorilo da me bog kusa i samo sam rekla doktoru nema veze opet cu ja ovo da pobjedim ,doktori tada predlazu hitno na operaciju daju mi samo 3 mjeseca zivota ali ja nisam htjela ,htjela sam provesti Bozic sa svojiom djecom i nakon mjesec idem na operaciju i opet ja molitva ,samo molitva i opet nakon operacije doktori neznaju u cem je stvar jer biopsija je pokazala rak a sad nije i da neduzim ,nakon te operacije 6 mjeseci opet nesto nije ok opet na operaciju i OPET nista
sad se smijem jer znam kako sam u tom trenutku osjecala ljubav neciju odozgo i znam da vam djeluje cudno ali eto mislim samo da moja volja da gledam svoju djecu kako rastu i vjera u Boga mi je pomogla da prodjem sve to i jos uvijek mi govore kako mozes biti nasmijana a sve si to prosla ,mogu jer znam koliko sam jaka
pusa cuvajte se