Quote:
Kakadu kaže:
nedavno sam pisala kako sam počela svom 6,5 godišnjaku čitati neke stare knjige iz svog djetinjstva (biblioteka vjeverica & co  ). Kekec na vučjem tragu bio je super - i jezično i sadržajno. Sad čitamo Trojicu iz male ulice koje se ja maglovito sjećam kao zabavne priče o dječacima-detektivima. Uglavnom, osim što gotovo svaku rečenicu moram u glavi izlektorirati prije nego što je izgovorim (milicioneri, saobraćaj, drugovi, drugarice), večeras smo došli do dijela na kojem se otac jednog dječaka na opisuje kao "strog i lako plane," a onda se na simpatično-humorističan način opisuje kako je izmlatio dječaka remenom. uglavnom, nisu baš sve knjige iz našeg djetinjstva tako super kao u našem sjećanju. |
Bi li sebi iz knjige izbacila kakvo poglavlje koje ti ideološki nije blisko?
Knjige su tu da se čitaju kakve jesu, u svojoj izvornosti, one su pečat vremena i duh generacija, a iskrivljena slika može samo proizvesti negativan učinak. I nije pošteno. Ni prema djetetu ni prema umjetnosti općenito. Da bi dijete spoznalo da je nešto krivo, mora se s tim susresti negdje, bolje u knjizi nego u stvarnom životu, iz toga se može učiti.
A bajke su već posebna kategorija, dalo bi se raspravljati o tome koliko su zapravo diskriminatorne, pogotovo prema strancima, pojedinim životinjama, nastavi niz.
Kad ti dijete bude išlo u školu, čitat će i klasična djela romantizma koja su prepuna rasizma jer se ta epoha odvija u znaku nacije i buđenja nacionalne svijesti, u tim je djelima stranac glavni negativac, sveden na karikaturalnu grotesku u ponekim slučajevima. Čitat će i Držića i antitursku propagandu, nazivanje jedne skupine krivovjercima, čitat će o histeričnim ženama koje su sposobne čitati samo ljubavne romane.
Na početku djetinjstva ti mu možeš oblikovati svijest o svjetovima literature i kritičko mišljenje, odmalena, ne stvara se to u školskim klupama.
Mi čitamo Tajanstveni otok Julesa Vernea, pomalo, jer je za prvašića možda i preobuhvatan, ali uživa kao prase prije spavanja.
Ma zapravo... Bajke nismo nešto previše ni čitali, nisam uopće više sigurna jesmo li mi društvo i je li ovo vrijeme za bajke, a možda je profesionalna deformacija jer sam ih ogolila do kraja. Najviše sam priča dok su mali izmislila sama, zbog jedne bih se zbirke priča mogla objesiti jer mi je frend izvadio hard iz laptopa i sve formatirao, a to je ostalo tamo, nikad ih više nisam mogla tako napisati.