[Timmers]

2. dio

Iako to može biti sasvim dovoljno za radio jedne gradske četvrti, da bi se pokrilo veće područje potrebna je veća snaga odašiljača. Za povećanje snage FM mikroradija služi pojačalo ili niz pojačala koja se spajaju na izlaz odašiljača. Pojačala su mnogo jednostaviji uređaji od odašiljača i većina pojačala kojima se koristimo pri emitiranju mikroradija sastoji se od samo jednog aktivnog dijela, RF tranzistora, po jedinici pojačala.

Dobar odabir snage je vrlo važan, jer treba upotrijebiti tek onoliko snage koliko je nužno da se pokrije željeno područje. Snaga radio signala temelji se na zakonu obrnutog kvadrata: s udvostručenjem udaljenosti, snaga signala će pasti na četvrtinu početne jakosti. No, nažalost, nema jednostavnog odgovora na pitanje kolika je potrebna snaga u odnosu na veličinu područja. Tu je kritična visina antene: pet vati sa sto metara ne ide jednako daleko kao pet vati s tisuću metara. Ako vam nije dostupna deseterokatnica niti vam se u blizini nalazi kakva gora na kojoj biste postavili antenu i odašiljač, iskustvo u gradskom okruženju daje sljedeće smjernice:

S antenom postavljenom stotinjak metara od tla, pola do jednog vata imat će domet od dva do pet kilometara, pet do šest vati od dva do osam kilometara, a deset do petnaest vati do dvanaest kilometara. Trideset do četrdeset vati imat će domet do 25 kilometara. Područje pokrivenosti ovisit će o konfiguraciji terena, preprekama, vrsti antene, i tako dalje.

Ako imate uvjete postaviti antenu vrlo visoko, imat ćete mnogo veći domet od navedenoga, primjerice u gradovima kao što su Zagreb, Rijeka ili Dubrovnik, koji se nalaze u podnožju planina. Važna je i kvaliteta radio prijemnika koji hvataju vaš signal. Budući da je njegova snaga mala u usporedbi s drugim stanicama, preporučuje se upotreba vanjske antene prijemnika.

Između odašiljača, odnosno pojačala, i antene mora postojati izlazni filter. Neka pojačala već imaju ugrađen filter, pa im neće trebati dodatni. Upotreba filtra vrlo je važna radi smanjivanja interferencija s drugim radio programima, a takozvani prvi harmonik FM odašiljača čak ometa susjedne TV prijemnike. Pritužbe revnih gledatelja TV-a vam nisu potrebne. Plemenita upozorenja da je gledanje televizije loša navika i zapravo njihov problem, neće pomoći. Stavite filter. Viši harmonici stvaraju interferencije i s drugim mobilnim uređajima, što je također nepoželjno.

Emitiranje malom snagom može se izvesti na mnogo načina, i neki od njih su zakoniti u jednim zemljama, a nezakoniti u drugima. Ovdje se obraćamo ljudima koji otvoreno emitiraju bez licence ili emitiraju većom snagom nego što je to u njihovoj zemlji dopušteno bez licence.

Kad se vlasti odluče na slanje vozila za pronalaženje odašiljača u vaše područje, vrlo će lako naći vaš odašiljač. Skrivanje antene i laganje u eteru o položaju odašiljača neće vam pomoći. Moderni uređaji za pronalaženje odašiljača brzo i djelotvorno navode nadležne do izvora signala. Osim toga, sličnu opremu često posjeduju i inženjeri radio-elektronike, radio amateri i zagriženi slušaoci radija, a postoje i načini da se odašiljač otkrije i samo uz pomoć nekoliko prijemnika s usmjerenim antenama.

Usput rečeno, u većini država vozila za pronalaženje odašiljača izvana izgledaju kao obični automobili. Nema velikih kombija s rotirajućim antenama na krovu!

Ako na području vaše stanice nema ureda državnog zavoda za telekomunikacije, vozila s inspekcijom šalju se prema određenom rasporedu, a prije odlaska nastoje se prikupiti informacije o dvije ili tri stanice. Radio stanice koje imaju predvidljiv raspored emitiranja ili rade sva dvadeset i četiri sata mnogo će lakše naći od nepredvidljivih stanica. Prema neslužbenim izvorima, hrvatski Zavod za telekomunikacije stalno i prilično pedantno pretražuje radijski spektar u potrazi za ilegalnim emisijama. Međutim, inspekcije se šalju na teren jedino ako netko podnese prijavu protiv ilegalne stanice. Pobrinite se, dakle, da vam signal bude čist i da ne ometa licencirane stanice.

Ako vaša stanica radi sedam dana na tjedan s iste lokacije, u većini zemalja će vas na kraju uhvatiti, osim ako vam ne dosadi pa prekinete s radom prije nego počnu raditi na vašem slučaju. Ako želite ostati u eteru dulje vrijeme, morat ćete se malo potruditi.

Neki pirati u Evropi imaju ovaj pristup u izbjegavanju inspekcija: pripreme akumulator, odašiljač i snimljeni program, postave opremu na krov zgrade ili na vrh brijega i udalje se dok traje emisija. Ako inspekcija pronađe odašiljač, mogu kazniti vlasnika samo ako ga uhvate s opremom ili ako na njoj ostavi otiske prstiju. Tehnički vješti operateri se ponekad služe satnim mehanizmom kojim uključuju i isključuju odašiljač dok je osoblje na sigurnoj udaljenosti, a neki na odašiljač spajaju detektore kretanja koji ga isključuju ako mu se netko približi.

Još jedna taktika je postaviti odašiljač na zemljište koje ni na koji način nije povezano s operaterima stanice i uz pomoć mikrovalne veze slati zvučni materijal iz studija do odašiljača. Studio je gotovo nemoguće pronaći ako je glavni odašiljač podešen tako da se isključi kad mu se uljezi približe, a mikrovalna veza tako da se isključi onda kad se isključi odašiljač. Mikrovalno zračenje može biti tako usko da bi inspekcija morala unajmiti helikopter da ga slijedi do izvora.

Kako piše Simon Reynolds u knjizi Bljesak energije: Putovanje kroz rave glazbu i dance kulturu: “... inspektori vrlo lako mogu pratiti transmisiju do izvora, tako što 'trianguliraju' signal. Od ranih osamdesetih godina većina piratskih stanica zaobilazi taj problem tako što uz pomoć mikrovalnog odašiljača šalju program do udaljenog odašiljača s kojeg se program onda emitira publici. Budući da takve mikrovalne veze funkcioniraju pomoću usmjerenog zračenja, inspekcija može pratiti signal do piratovog studija tek nakon što stigne do vrha zgrade na kojoj se nalazi glavni odašiljač...” U takvoj raciji piratska stanica gubi samo odašiljač, a mikrovalnu vezu odmah može preusmjeriti na rezervni odašiljač na nekoj drugoj zgradi.

Telekomunikacijske inspekcije u mnogim zemljama navikle su na komfor svojih klimatiziranih automobila i kombija, i većina uređaja za otkrivanje odašiljača ugrađena je u vozila. Vrlo će se teško odlučiti na pješačenje šumom, plivanje do kakva otoka ili penjanje po stijenama radi pronalaženja neovlaštenih odašiljača. Ako odašiljač postavite na mjesto do kojeg se ne može doći automobilom, znatno ste smanjili izglede da vas uhvate.

Emitiranje s položaja kojemu se nitko ne može približiti neprimijećen funkcionira, ali svejedno tome treba biti na oprezu. Kapetan Crunch prisjeća se svojih kalifornijskih piratskih dana:
Izradio sam mali tranzistorski 65-vatni odašiljač i stavio ga s parom gramofona i mikserom u Volkswagenov kombi. Njime bih se odvezao do vrha Uminum ili do opservatorija Lick i odatle emitirao. No, za vrijeme jednog emitiranja, primijećeno je kako se uz brdo uspinje automobil Vijeća za komunikacije, bijeli neoznačeni karavan s pločicama državne službe... Kad su nas obavijestili da možemo očekivati “posjetioce”, ostali smo u eteru i gledali kako auto vijuga serpentinama. Tek što je izašao iz posljednjeg zavoja, isključili smo antenu, sakrili odašiljač, uskočili u kombi i mahnuli inspektorima dok smo se mimoilazili.

U velikim gradovima, gdje su skale radijskih frekvencija vrlo zagušene, neovlaštene stanice imaju neformalne međusobne dogovore kojima dijele preostale kanale. Jedna stanica tako emitira petkom noću, druga subotom poslijepodne, i tako dalje. Negativna strane te strategije je što su stanice slabo zaštićene. Ako inspekcija na tjedan dana ostavi vozilo za otkrivanje odašiljača u tom području, otkrit će sve stanice koje se koriste tom frekvencijom.

Biti u eteru jedan sat na dan ili nekoliko sati tjedno nije tako zabavno kao raditi dvadeset i četiri sata na dan, sedam dana na tjedan. Međutim, mnogi evropski pirati su se nauživali emitirajući po nekoliko sati svakog vikenda u isto vrijeme, poduzimajući pritom razne mjere opreza, a uspjeli su stvoriti vjernu publiku koja se svakog tjedna sjeti uključiti radio na njihovoj frekvenciji, baš kao što se vi i ja sjetimo kojim se danom prikazuje naša omiljena emisija na televiziji. Je li, dakle, bolje imati stanicu koja emitira jednom na tjedan i možda preživi godinama, ili biti u eteru svakog dana kad je lako moguće da ćete biti uhvaćeni za koji mjesec?

Jedan od prvih inženjera zagrebačkog Omladinskog radija, kasnije Radija 101, u svojim je piratskim danima imao ovu strategiju: odabrao je frekvenciju postojeće licencirane stanice, Radija Kopar, koja je radila od 6 ujutro do 8 navečer. Piratska stanica emitirala je svake noći za vrijeme pauze u radu legalne, ali inspekciji signal na tom kanalu nije bilo sumnjiv jer je bio uveden u popis legalno korištenih frekvencija. Piratska stanica nesmetano je emitirala sve dok je publicitet, dobiven člankom u magazinu Start, nije natjerao na povlačenje. No, tadašnja gradska organizacija socijalističke omladine ubrzo je dobila dozvolu za pokretanje Omladinskog radija pa su novozagrebački pirati počeli raditi legalno.