[Templarski red]

arna kaže:

Što ćemo sad kad već dugo nema kiše... možda krenut u sunčane dijaloge?

Čini mi se da sasvim lijepo tečemo i bez dragih nam padalina. Dijalozi?! Mislim da smo na dobrom putu.

Lovecat kaže:

Ali sto je vjecno, metafizicko i nematerijalno?

Sto tocno znaci stavljati vjecno, metafizicko i nematerijalno ispred prolaznog, svjetovnog i tvarnog? Odricati se ovog drugog u potpunosti, odricati se djelomicno ili baviti se takvim stvarima, ali im ne pridavati vaznost?

Čovjek sam. Ograničen tijelom, ograničen umom i na kraju ograničen vremenom. Jedino što tome mogu suprostaviti je nedokučivost duha. Neću govoriti o vječnosti duše, dapače nju ću pokušati pronaći unutar ovih spomenutih ograničenja.

Zamislimo da žuta ploha predstavlja prošlost, a crvena budućnost. Sadašnjost je znači granica između žute i crvene.

No postoji li uopće ta sadašnjost? Pogledajte dobro sliku. Kakve je boje ta granica? Ima li svoju širnu?
A upravo se na toj granici odvija čitav naš život. I upravo tu se događa i susret sa našim duhom. Jer ako i uzmemo da je ovaj život jedini. Da počinje rođenjem i završava smrću i da traje koliko traje. Upravo takvim razmišljanjem taj život postaje vječan, jer sa našim razmišljanjem o životu kao dužini to razmišljanje u trenutku smrti seli s nama ili nestaje s nama ili prestaje sa nama. Znači ne ostaje ništa od nas što bi svjedočilo da je zbilja ta smrt kraj, samim time već živimo vječan život. Jer pitanje vječnosti nije koliko, već kako.

A o tome kako... u idućim upisima.