Jednom davno sam dobila super savjet - uvijek ostavljaj napojnicu gdje si redovan gost.
Ne znači to da ne ostavljam i drugdje, ali najčešće ostavljam u kafićima i restoranima, dam učenici u frizeraju (ako nije moj frizeraj nego sam negdje banula i lijepo i dobro mi je oprala kosu/napravila štogod) u ruke 10kn. Nezz zašto, svojoj frizerkama nikad ne ostavljam. Ova jedna je užasno skupa i nekako psihološki mi je još too much na 600+ kn ostaviti tip (tim više što UVIJEK kasni, čekam, zaledi mi se glava jer nas hendla 5 i sl.) a druga mi je nekak ko' frendica. Njoj uvijek donesem kolač, čoksu, voća, nešto prehrambeno a fino. I vidim da se ona tome veseli.
Krojačici mahom dajem točno koliko traži. Kako mi puno puta nešto napravi džabe, ubacim 10 ili više kn u kasicu koju ima na pultu. Zadnji put sam joj dala 50kn više (haljinu mi je radila), rekla sam da je to pretplata za sitne popravke u budućnosti
Kao dijete ugostiteljskog radnika, znam da mi je mnogo puta baš ta napojnica sljedeći dan nam kupila kruh i dala medeka za školu. Isto tako, kao učenica sam radila raznorazne poslove (mahom ugostiteljstvo i hotelijerstvo) i zbilja znam i sjećam se koliko nas je sve veselilo dobiti napojnicu. Bilo kojeg iznosa.
Lijepu riječ i pohvalu uvijek udijelim kada zasluže, bankovni, državni ili neki drugi djelatnici. Dam si i truda i pošaljem mail, ispunim upitnik. Svoj raji na telefonu koja nešto anketira, daje info i sl. ako su ljubazni, na kraju ih ekstra pohvalim i to im istaknem. Većina tih razgovora se snima, pa štodane.