meni je neizmjerno pomogla ova stranica
http://www.babysleepsite.com/
(ima priurčnika koji se besplatno mogu skinuti, ja sam čak naručila neku koja se plaća, toliko sam bila zapela za to da dijete ima dobre navike spavanja, e bez cry it out metode)
provođenje bilo koje metode, osobito cry it out, nema smisla prije no što se informirate o fiziologiji i zakonistostima bebljeg spavanja
nego, ontopik. o navikavanju na ruke. ja bih rekla da većina djece koja traže stalno ruke, to traže jer su zapravo umorna i neispavana, ali, dobro, mene prvo dijete toliko istraumatiziralo da ja u svim bepskim nervozama vidim neispavanost. prvo dijete ukratko - nisam imala pojma o bepskom spavanju, nit sam ju znala staviti na spavanje kad treba, nit sam znala što joj oko spavanja treba il ne treba, rezultiralo je nikakvih dnevnim spavanjima (po pol sata, isprva tri pa poslije 6 mjeseci jednom dnevnom) i kenjkavom bebom od koje se nemreš maknuti i koju treba stalno nositi, a ja nisam kužila da joj treba zdrav dnevni san.
s drugim djetetom sam zato pametnije. iz tog svog, dvostrukog iskustva, rekla bih da se ne može naviknuti na ruke, odnosno, ako se može i naviknuti, da se jednako tako može i odviknuti, ako se posveti pozornost bebi i što ju muči i zašto zapravo traži nošenje.
no, da ne duljim. moje drugo dijete je svoja prva tri mjeseca preko dana spavalo meni na rukama. bilo mi je najvažnije da kvalitetno spava, a njemu je za kvalitetno spavanje, očito, trebala moja blizina. budno vrijeme sam ga mogla ostavit na podu i izaći iz stana, ne bi skužio, samo je zvjerao okolo i nije se bunio jer je bio nakrmljen i zadovoljan. oko noćnih spavanj nismo nikad imali problema jer sam, poučena lošim iskustvom s prvim djetetom i ovaj put informiranija, znala da je za tak male bebe idealno da su već između 18 i 19 na stavljene na noćno spavanje. zato nije bilo ni 'večernjih nervoza' ni neutješnih plakanja kakvih je bilo par dok smo ga stavljali spavati oko 21, a koja smo mi tumačili kao grčeve. budio bi se jednom ili dvaput tijekom noći i brzo opet zaspao. to smatram super noćnim spavanjem za tako malu bebu.
s 3 mjeseca sam ga lagano, uz pomoć zamatanja, odvikavala od spavanja na meni. no, kako je to rezultiralo lošim dnevnim spavanjima - opet po pola sata - i njegovim lošim raspoloženjem tijekom dana. s 4 mjeseca sam zaključila da moram dati sve od sebe da ga naučim da zaspi sam, kako bi se znao unjonjati ponovno nakon buđenja nakon tih pola sata. dotad sam ga uspavljivala nunanjem na rukama.
pročitala sam cijeli internet - doslovno - o bepskom spavanju, magistrirat bih mogla na tome! cry it out kod mene nije dolazio u obzir. posvetila sam dane proučavanju njegovih navika i potreba, pisanju rasporeda, proučavanju primjera različitih rasporeda za bebu te dobi i došla do spoznaje kad bi mu otprilike trebalo spavanje. jedne sam se večeri naoružala upornošću i voljom, legala ga u kinderbet, ja legla na krevet kraj njega i čekala da se uspava sam. nije plakao, očito jer sam ja bila tamo. nisam ga mazila, dirala, niti mu pjevala ili slično. njemu je trebalo SAT I POL da zaspe, to vrijeme je mlatarao rukama, nogama, meškoljio sem uzdisao, gugutao i na kraju zaspao. sljedeći put sat vremena, sljedeći pola sata, sljedeći 20 minuta i to je neko vrijeme bio minumum, ali čovjek je zaspivao sam!
ispočetka se još budio nakon pola sata, bed je bio što se tako malima brzo mijenjaju potrebe i raspored i uvijek mi je neko vrijeem trebalo da skužim da ga stavljam prerano spavati, no od njegovih cca 5,5 mjeseci ja nisam brinula oko njegovih dnevnih spavanja - čovjek bi, kad bi mu se prispavalo, zaspao, bilo gdje, i otkrmio rundu od dva sata!
noćna buđenja su ostala ista, no, meni nikad nije ni bio cilj imat bebu koja spava 10 sati u komadu ili slično, on ima 15 mjeseci sad i budi se noću, meni je to normalno i računam da sam na to pristala kad sam odlučila imati dijete. nisam išla s tim ciljem naučiti bebu samouspavljivanju, nego s ciljem da njemu omogućim kvalitetniji dnevni san, time i kvalitetniji dan.
nego, ruke - on je mrcina, ja sitna, kičma u komi još otprije trudnoće, fizički ga nisam mogla nositi. on je beba koja se znala sama zabavljati na podu, u kolicima je mogao biti satima, mogla sam kave ispijati isto satima, on bi sjedio u kolicima i gledao, nikad ga nisam nosila jer jednostavno nisam mogla, on nije ni tražio. na rukama se, nakon odvikavanja, nije dao uspavljivati, to ga je iritiralo, kad bi se nekad uspavljivanje odužilo pa bih ja da ubrzam stvar digla ga na ruke - on bi se meškoljio i odgurivao i tražio da ga vratim u krevetić.
eto, a 3 mjeseca je prespavao na meni. toliko o strašnom navikavanju na ruke u prvim tjednima ili životima bebe.
edit: nisam dijete ostavljala na podu i izlazila iz stana, to sam samo htjela ilustrirati kako me nije tražio i kako je bio nesvjestan jesam mu blizu ili sam otišla iz stana