Gregorius kaže:
Naravno da vrijedi pokušati, ako ništa drugo onda zbog djeteta. Nedavno smo se dogovorili da ćemo popraviti stvari, da ćemo raditi na našem odnosu...ali kad ja napravim korak prema naprijed, kad ispravim neke stvari koje radim krivo, nažalost, s druge strane ne vidim nikakvu promjenu kod nje, pa se nakon nekog vremena vratim opet korak unatrag.
Izgubio sam nadu, osjećam se kao da se borim s vjetrenjačama.
Rekao sam joj da je rob svojih strahova, da je to zvijer koju drži skrivenu i hrani, umjesto da ju istjera. To joj je najvažnije.
Očituje se to u puno malih stvari, ne samo u odosu prema meni, već i kako se odnosi prema djetetu, mački ili psu. Pretjerano zaštitnički. Paranoično.
Imam osjećaj da nas to guši.
Često se ne slažemo oko banalnih stvari: da li treba ili ne treba pustiti psa s jebenog povodca na livadi na kojoj 500m ukrug nema žive duše, a mačku smo tek nakon godinu i pol počeli puštati vani u vrt.
Ona bi svih stisnula uz sebe, iz straha, a na taj način postiže suprotno.
Kad šetamo kćerkicu tu je stalno "nemoj ovo, nemoj ono", "pazi!", "joj!".
Došao sam do toga da mi je puno draže provoditi vrijeme sam s djetetom, bez nje.
Rekao sam joj to.
Tužno.
Kad nje nema mala je divno dijete, čim se nju doda u jednadžbu dijete postaje kenjkavo, cmizdravo, komplicirano.
Bojim se da će dijete te obrasce ponašanja preuzeti od nje.
|