sama se već dugo borim sa istim. prije par godina sam prešla 20tu.
sve je to u glavi, znam.
gladna nisam, samo sam prazna. 'ispunim' se nabrzinu bilo čime i svim što mi padne pod ruku, bez razmišljanja, bez prethodnog žaljenja, dok se skoro ne raspuknem. onda žalim, plačem, smišljam kako ću se postaviti drugi dan-sutra, sastavljem jelovnike, pišem osjećaje nakon i prije prejedanja.
ugl. stvari su mi jasne, nisam glupača, obično i previše razmišljam, ali tome uvijek podlegnem instantno, bez razmišljanja,nabrzak - na način suprotan od onoga kako prilazim bilo komu ili čemu drugom.
razlozi? hm.. - jer stvari ne idu kako si ih zamislim, prije nego se moram susresti sa nekime s kime ne želim, jer mi je dosadno, jer sam sve obavila i više jednostavno se nemam čime zaokupiti, ukratko u bilo kojoj situaciji kada ne znam što bih natrpam se do fizičke boli.
iskreno, više se ne znam nositi sa time. sve znam, jasno mi je, priznajem, znam koliko mi šteti, znam da se ne volim kada u tjedan dana uspijem nabiti po 5 kila i mučiti se narednih tjedana da bi ih skinula i onda se opet u jedan tjedan kaznila i vratila ih.
upravo je ovaj tjedan jedan od tih kada ne mogu zakopčati ni jedne svoje hlače koje sam prošli mogla. i ta me činjenica vuče još dublje.
ako tko ima iskustva sa istim, bilo bi lijepo čuti neka tuđa razmišljanja i iskustva, jer koliko god ti voljeni htijeli pomoći, te je stvari preteško razumjeti i zvuče ridikulno i pretjerano ako sam nisi u tome.