Danas mi je u gostima bio šesnaestogodišnji nećak. Prčkao je po mom e-readeru i naletio na knjigu "Catcher in the Rye" (Lovac u žitu) i kaže on ushićeno: "To mi je najbolja knjiga koju sam u životu pročitao. Nisam ju htio vratiti u knjižnicu. Najradije bih da sam mogao spavati s njom ispod jastuka. Jedva čekam da si je jednoga dana kupim pa da ju mogu stalno ponovno čitati."
Osjetila sam prvo ubod neke gotovo-zavisti, prisjetivši se vremena kad je to i meni bila jedna od najboljih knjiga (o, kako je to davno bilo i kako su to bila lijepa vremena!
), a zatim gotovo-strahopoštovanje prema Salingeru i njegovu očito bezvremenom klasiku.
Mislim si, ti vrapca, napisan je početkom pedesetih, većina radnje odvija se krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća, dakle razlika između Holdenova vremena i vremena mog nećaka punih je 70 godina... a malome je to svejedno najbolja knjiga na svijetu i doživljava je kao nešto što jako dobro opisuje njegove osjećaje.
Slično sam i ja razmišljala kad sam je čitala prije nekih 25 godina. Disala sam tu knjigu.
Sad je doživljavam drukčije. Da sam je sad prvi put čitala, vjerojatno me se ne bi previše dojmila. Sram me priznati, ali bila mi je pomalo dosadnjikava.
Očito postoji prava dob za čitanje te knjige. Koju sam i ja poodavno prerasla.
P.S. Ali definitivno ću je kupiti nećaku. Pa neka je pročita barem još jednom prije negoli je preraste.
